Privatni i javni univerziteti u BiH

Iako u razvijenim zemljama država još uvijek ima dominantnu ulogu u 'proizvodnji' osnovnog i srednjeg obrazovanja, u visokom obrazovanju privatni sektor postepeno zauzima sve značajnije mjesto. U toku tog procesa je razvoj tržišta, nauke i tehnologije doveo do porasta potražnje usmjerenja i stručnih kvaliteta koji se uglavnom stiču u privatnim visokoškolskim institucijama.

U tranzicijskim društvima recepcija novih vrijednosti odvija se sporije. U bosanskohercegovačkom društvu tako postoji vidno nepovjerenje prema novootvorenim privatnim univerzitetima i fakultetima koji se smatraju elitističkim, “divljim”, ilegalnim ili, u krajnjem slučaju, nepotrebnim. Tranzicija zaista omogućava postojanje velikog broja privatnih visokoškolskih institucija upitnog kvaliteta zbog čega u javnom diskursu preovladava mišljenje da privatno obrazovanje u Bosni i Hercegovini predstavlja vid jednostavnog sticanja diplome (popularno: «kupovine»), najčešće radi dokvalifikacije «starih» kadrova. Ipak, ne smijemo zanemariti činjenicu da u atmosferi rasprostranjene korupcije i u opštoj upotrebi «institucije štele», javni univerziteti ne predstavljaju nikakav časni izuzetak, na što ukazuju ne samo  uobičajene glasine, već i gotovo zaboravljene afere na Pravnom fakultetu kojih se na kraju moralo prihvatiti i pravosuđe.

Pored poteškoća uzrokovanih nefunkcionalnim sistemom koji onemogućava progresivni razvoj školstva u BiH, moguće je i da socijalističko naslijeđe uzrokuje skeptičnost prema novim sistemima, oblicima i metodama obrazovanja (Bolonjski proces, privatne ustanove, i sl.).

Općenito, o privatnom obrazovanju kao i mnogim drugim aspektima obrazovanja postoje podijeljena mišljenja, od toga da privatno obrazovanje predstavlja zdrav razvoj sistema i ispravno lično ulaganje, pa sve do kritike neoliberalne kapitalističke doktrine koja pojedince dovodi do dužničkog ropstva. Koncept jednakosti zagovara «besplatno obrazovanje za sve», što su do sada osiguravali državni univerziteti. U razvijenim zemljama, zbog poboljšanja kvalitete nastave rapidno rastu cijena i troškovi studija i u ovim institucijama, što je nedavno, nakon brojnih studentskih protesta, podijelilo i hrvatsko društvo[1].

Kakvi god da su razlozi sumnjičavosti i rezerviranosti spram privatnog obrazovanja, činjenica je da je ionako razjedinjena akademska sfera ovako podijeljena i po još jednom osnovu. Umjesto institucionalne saradnje u cilju provođenja reformi i osiguranja kvalitete obrazovanja, situacjia kakvu danas imamo samo dodatno šteti konkurentnosti i razvoju te sfere, te uopšte dinamičnoj razmjeni ideja. U Bosni i Hercegovini trenutno se cijelo obrazovanje nalazi na prekretnici koja će odrediti da li težimo daljnjoj dezintegraciji ili stabiliziranju, standardiziranju i u krajnjoj liniji integraciji ove, a istovremeno i drugih, oblasti. Upravo iz tog razloga ovo istraživanje, kao jedan od prvih uvida u stavove studenata privatnih i javnih univerziteta o visokom obrazovanju općenito, samo po sebi predstavlja korak ka integrativnom tretiranju akademske sfere u BiH.

Iako je istraživanje provedeno kvalitativnom metodom a uzorak nije takav da bi omogućio poopćavanje rezultata, smatramo da su iznesene dijagnoze od izuzetne važnosti jer omogućavaju okvir za buduća istraživanja sa ciljem da se poboljša situacija koja vlada među ovim «rivalima» i obrazovanju generalno. Sve o čemu se diskutiralo navelo je učesnike da u nekoliko navrata ponove da, s obzirom na visok stupanj slaganja o većini pitanja, oni nisu prosječni studenti sarajevskih univerziteta. Zbog toga je «sučeljavanje» više ličilo na «ispovijest» jer ciljna grupa i jesu bili dobri studenti koji mogu doprinijeti razvoju debate o generalnim pitanjima obrazovanja, istovremeno zbog podsticanja saradnje, razvoja obrazovanja i razbijanja predrasuda koje imaju jedni o drugima.

***

Istraživanje koje smo proveli prezentira percepcije sarajevskih studenata o javnom i privatnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Primarni cilj jeste da se javnost, prvenstveno akademska sfera u cjelini, potakne na otvaranje debate o poželjnim i nepoželjnim oblicima obrazovanja i efektima koje proizvode u našoj zbilji.

Formirali smo fokus-grupe sa studentima društvenih nauka sa područja Kantona Sarajevo. U prvoj su učestvovali studenti sa državnih[2], a na drugoj sa privatnih fakulteta[3]. I jednoj i drugoj grupi bila su postavljena ista pitanja kako bismo dobili relativno neutralnu sliku i uvid u njihovo razmišljanje, te kako bismo komparirali stavove studenata koji dolaze iz potpuno suprotnih studijskih okruženja. Naredni susret sa svim učesnicima, održan sedam dana kasnije, nazvali smo «sučeljavanje»[4] i tom prilikom su grupu činili studenti i javnih i privatnih univerziteta.

BOLonja

Čini se da je 'novi sistem' postao univerzalni problem studentske populacije u Bosni i Hercegovini, iako očigledno još uvijek nedovoljno ozbiljan da bi se ozbiljno njime bavili. Ono što jeste ozbiljno, a čega su studenti svjesni, jesu posljedice nebavljenja bolonjskim reformama u bosanskohercegovačkoj verziji (ili verzijama). Baviti se tim posljedicama značilo bi baviti se problemima  kao što su konkursi za posao  formulirani tako da praktično ignoriraju postojanje 'bolonjaca', skeptičnosti poslodavaca prema bolonjskim diplomama (čak i kad su u pitanju studenti koji nastavljaju magistarski studij), odrednice spreme i zvanja koje su same određene lokacijom visokoškolske ustanove unutar BiH (od sveučilišnog prvostupnika u Hercegovini, diplomiranih u Republici Srpskoj i bakalaureata u dijelovima Federacije) i mnogim drugim.

Studenti, posebno sa javnog univerziteta, kao jedan od osnovnih uzroka  takvog stanja vide neujednačenu zakonsku regulativu. Iako su u nekoliko navrata naglasili važnost ovog problema, primjetno je da ni oni sami nisu dovoljno upoznati sa zakonima koji su vjerovatno nejasni i samim zakonodavcima, jer je stepen obrazovanja koji se stiče po okončanju studija više stvar pretpostavke nego čvrstih i jasnih činjenica o tome šta koji studij podrazumijeva. Upravo zato čini se da ispravno pitanje, koje su koje su ispitanici i postavili, glasi: šta se danas podrazumijeva pod završenim fakultetom?

Izbjegavanje odgovornosti, sve raširenija korupcija i opća stagnacija društva doveli su do sveprisutne neaktivnosti studenata, kako u društvu tako na fakultetima; studenti naprosto ne vide perspektivu i smisleno rješenje. Čak i onda kada ga pokušaju ponuditi, na kraju će zaključiti da se rasprava vodi na imaginarnom nivou koji zahtijeva intervenciju države na pripremi i implementaciji strategije, što opet zahtijeva neimproviziranu državu koja se neće samo nominalno zalagati za reforme. Dakle, formulisana bez ikakve ozbiljne analize tržišta rada, neprilagođena upisna politika vodi hiperproizvodnji nepotrebnih kadrova (posebno društvenih usmjerenja) što se direktno odražava na stopu nezaposlenosti. Studenti u Bosni i Hercegovini tako oblikuju jednu posebnu populaciju kojoj ''režim osigurava indiferentnu poziciju'' prema pitanjima koja se odnose na njihov status i položaj u društvu što potvrđuje i činjenica da deset od ukupno dvanaest učesnika nisu znali da je formirana Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete.

Iako nerado priznaju da Bolonjski sistem ima svojih prednosti, iz diskusija se ipak čini kako studenti  osnovni problem vide u nepostojanju čak ni minimalnih standarda koji bi osigurali primjenu Deklaracije, što svim institucijama omogućava samovoljnu interpretaciju i implementaciju: «Svako uzima što mu odgovara» ogorčeno su se složili studenti svih fakulteta koji smatraju da je država krivac jer je preuzela na sebe obavezu koju nije sposobna izvršiti. U tom cijelom procesu, naši sugovornici kao pripadnici studentske populacije prihvataju i vlastitu odgovornost za stanje u obrazovanju i tvrde da su podjednako krivi i studenti, ali suodgovornim drže i cijelo stanovništvo koje ne reagira na mnoge društvene anomalije jer «ne shvataju da države nema bez njih».

«Privatni» i privatni, «državni» i državni fakulteti

Studenti državnih fakulteta pokazali su visok nivo zabrinutosti ne zbog privatnih, već zbog drugih državnih fakulteta, u čiji kvalitet sumnjaju. Ma koliko se moderiranjem nastojalo konverzaciju održati na temi odnosa privatnih i javnih fakulteta u BiH, naši sagovornici s javnih univerziteta češće su se vraćali vlastitim problemima tj. problemima vlastitih obrazovnih ustanova jer, između ostalog, privatne obrazovne ustanove «nisu prioritet» u reformi obrazovanja. Njima koncept privatnog obrazovanja nije ni nov ni nepoznat jer im je poznata činjenica da su u svijetu oduvijek postojale privatne visokoobrazovne institucije i studenti znaju koje od njih su pohađali npr. predsjednici država, kraljevskih, uglednih i aristokratskih porodica. Nepridavanje pažnje privatnim obrazovnim ustanovama opravdali su stavovima da nemaju ništa protiv samog tog  koncepta, ali da takve institucije u BiH jednostavno nisu na nivou privatnih fakulteta u inostranstvu. Sagovornici su potvrdili da se percepcija privatnog obrazovanja u BiH svodi na pretpostavke o kupovini diplome jer ti fakulteti «niču kao gljive», služe onima koji završavaju školovanje linijom manjeg otpora jer nisu uspjeli na državnim univerzitetima, predstavljaju socijalne ustanove za kupovinu socijalnog mira ili se pri upisu vode u BiH popularnom predrasudom «ako je skupo, mora da valja». Kako i sami navode, takva percepcija zasnovana je na primjerima poput u Posušju nedavno zatvorenog univerziteta Philip Noel - Baker, kakvi formiraju dominantno negativno mišljenje o privatnim obrazovnim ustanovama općenito.

Upravo iz ovih razloga studenti državnih fakulteta ne pridaju veliku pažnju privatnim institucijama, već ostalim državnim fakultetima za koje, kako kažu, «Mostar predstavlja ogledalo problema». Apsurdno je to da na samo nekoliko miliona stanovnika postoji toliki broj visokoškolskih ustanova kao što je to slučaj u BiH, a  u jednom gradu postoje dva univerziteta za koja se studenti odlučuju samo na osnovu etničkog principa. Učesnici sa javnih fakulteta takođe navode primjer prijavljivanja na magisterije u inostranstvu, tvrdeći da je među institucije čiji studenti imaju prednost pri dobijanju stipendija, Evropska komisija uvrstila jedino sarajevski i  banjalučki univerzitet, te Sveučilište u Mostaru (dok su svi ostali  u kategoriji «Ostali»); iako sami učesnici u kvalitet dvije zadnje navedene institucije  sumnjaju koliko i u kvalitet onih koje ni EU ne priznaje.

Studenti privatnih fakulteta problem takođe vide u postojanju drugih privatnih institucija koje u javnosti stvaraju negativnu predstavu o konceptu obrazovanja u privatnim institucijama, pa samim tim i o njima; iako su oni sami, u odnosu na kolege, izrazili znatno viši stepen zadovoljstva studijem, a prema državnim univerzitetima su pokazali malo izraženije stereotipe.

Ovaj stepen saglasnosti studenata iz različitih obrazovnih okvira vrlo je značajan indikator. Može se zaključiti da studenti nemaju ništa protiv jednog ili drugog koncepta obrazovanja, i da poštuju pravo na izbor, ali se protive 'izvedbi' modela koje narušavaju ugled visokoškolskog obrazovanja i kompromituju trud koji studenti ulažu u svoje obrazovanje. Revoltirani ovakvim stanjem u obrazovanju, svi naši sagovornici pokazali su veliku dozu ozbiljnosti, spremnosti na saradnju i motivacije da pokažu koliko zaista rade na sebi. Sigurni u svoje znanje, i jedni i drugi pozivaju na provjeru svake diplome (pa tako i njihove vlastite) i svakog položenog ispita, kao i na održavanje javnih ispita, bez obzira o kojem fakultetu je riječ.

Zabrinutost  studenata javnih univerziteta u pogledu poslova koje mogu obavljati, te zvanja i diploma koje stiču, kao i razočarenje koje osjećaju i prije završetka studija i utisak da su pomalo i nemoćni da utiču na percepciju poslodavaca, još je primjetnije kod studenata privatnih univerziteta, naročito s obzirom da poslodavci prema njima iskazuju i veće nepovjerenje. Njima se često ne daje ni prilika da se prijave na neke poslove jer u konkursima poslodavci izričito definiraju koje diplome se uzimaju u obzir. Šta je uzrok tome? Upravo postojanje «privatnih» i privatnih univerziteta koji su, kako navode naši sagovornici, međusobno veoma različiti ali ih poslodavci olako izjednačavaju, onemogućava iste uslove pri zapošljavanju studenata javnih i privatnih univerziteta u BiH. Kod studenata privatnih univerziteta to stvara otpor prema domaćim poslodavcima pa zato već u toku studija razmišljaju o poslovima u, na primjer, međunarodnim organizacijama. Iako im nije drago što je tako, vjeruju da u BiH «koliko god da ti je jaka vizija, više je onih koji će je uništiti».

Ko više uči?

Problem državnih univerziteta, kako ih vide studenti sa privatnih, pored raširene korupcije, predstavlja i masovnost studenata koja utiče na kvalitet nastave jer na privatnim studenti rade u manjim grupama i imaju kvalitetniji odnos sa svojim profesorima. Kolege sa državnih složili bi se sa tezom o masovnosti na predavanjima, ali ističu prednost svojih vježbi i pomalo defanzivno negiraju navode da tolika masovnost tokom studija čini nemogućim da se student istakne kao pojedinac. Na primjeru Ekonomskog fakulteta demonstrirano je da je dostupnost profesora na zavidnom nivou. Istovremeno se studentima privatnih univerziteta  «prišiva» da svoje profesore ne poznaju jer su većinom stranci koji drže predavanja preko Skypea i sl. Zanimljivo je da su obje skupine vrlo uvjerljivo pričale o situaciji i uslovima na fakultetima na kojima ne studiraju, žustro uvjeravajući jedni druge kako baš oni sami više uče od onih drugih.

Debata o tome ko više uči okončana je onda kada je jedan od učesnika svojim sagovornicima prenio svoje iskustvo studiranja na državnom fakultetu i (su)života sa sestrom i cimericom koje studiraju na privatnom. Interesantna je njegova procjena da  razlika u obimu gradiva i vremenu koje provode učeći, ovisno o semestru, nikad nije veća od 10%; kao i njegova informacija da jedni drugima pomažu sa literaturom, esejima i projektima.

Ponukani takvim razvojem razgovora postavili smo studentima pitanje o profilu nastavničkog kadra. Pomalo iznenađuje da je većina sagovornika, iz obje grupe, ustvrdila je su uglavnom zadovoljni jer BiH ima dobre i školovane kadrove, zaključivši da možeš dobiti znanje, ako ga tražiš. Posebno cijene i ističu rad i napor mlađih profesora, a još više asistenata koji ulažu veliki trud u izgradnju profesionalnog i kolegijalnog odnosa sa studentima, što je jedan od osnovnih principa Bolonjske deklaracije.

Razlika na koju i jedni i drugi ukazuju složno jeste to da se na privatnim fakultetima stiču znanja uže specijalizacije, što omogućava profesionalno usmjerenje u određenoj struci, dok se na državnim fakultetima još uvijek uče «nepotrebni» predmeti i proučava preobimno gradivo, posebno ako pedmete predaju «stari» profesori. Pored toga, iako su tehnički uvjeti istaknuti kao prednost privatnih univerziteta, čini se da studentima sa privatnih institucija nedostaje šire znanje, a da javnim univerzitetima nedostaje organizacije.

Izgubljeni u prevodu/Lost in translation

Iako su se sagovornici činili podjednako svjesni potrebe poznavanja barem dva svjetska jezika u svijetu danas, tokom razgovora se ispostavilo da između studenata postoji latentni jaz u stavovima o upotrebi stranih jezika u procesu obrazovanja. Studenti privatnih fakulteta su pri izražavanju na maternjem jeziku često koristili engleske riječi, što je ostale učesnike poprilično iritiralo. Pokazalo se da je ovo još jedna od «onih» tema koje generiraju a stereotipe.

Dok studenti sa privatnih univerziteta vide izvođenje nastave na stranom jeziku kao prednost, njihove kolege su vrlo skeptični i pitaju se da li učenje na stranom jeziku može biti uzrok nesnalaženja u domaćoj poslovnoj sredini, zbog nerazumijevanja osnovnih pojmova iz struke. Sa druge strane, studij na stranom jeziku otvara vrata za odlazak na usavršavanje u inostranim institucijama, zbog čega su ti studenti dosta slobodniji u donošenju odluke o odlasku na studij van zemlje,  što je stav sa kojim su se složili i njihove kolege sa javnih fakulteta[5].

Viša sila

Stereotipi i klišei koje studenti gaje jedni prema drugima najčešće nastaju zbog odsustva bilo kakvog kontakta i međusobne razmjene iskustava. To neznanje može rezultirati različitim problemima koji akademski prostor razjedinjuju dodatno i dugoročno. Sa aspekta studenata javljaju se raznovrsni  problemi, počevši od toga da u svojim zahtjevima za reformama studenti ne djeluju kao jedinstvena populacija, o čemu je bilo riječi na početku teksta, pa sve do toga da bi im se moglo desiti da se zateknu na istom radnom mjestu i da već na početku svojih karijera zauzmu a priori negativan stav prema kolegama. Iako jedni druge vide kao konkurenciju, neki stereotipi i dalje opstaju, te kako kažu, «sve dok ne dođem na posao i ako znaš – svaka čast, ali ako ne – i dalje ću isto misliti».

Zanimljivo je saznanje da intervjuirani studenti onaj  sistem kojem sami ne pripadaju, bilo privatni bilo javni, doživljavaju tek kao 5% problema kakvim doživljavaju ustanove «istog profila», te su iskazali jaku želju za organizovanjem sličnih diskusija, ali privatnih s privatnim institucijama, a državnih sa državnim univerzitetima. Po njihovom mišljenju, tek to bi se moglo nazvati pravim «sučeljavanjem».

Uprkos problemima, od kojih su im mnogi zajednički, studenti obiju fokus-grupa su, ako i nesvjesno, iskazali da vole svoje fakultete, što je jedan od manje očekivanih rezultata, ali svakako najvrjedniji. Zbog toga smo i pokrenuli pitanje da li, i kako, studenti mogu utjecati i tražiti promjene prvenstveno na vlastitim fakultetima, ali i društvene promjene? O ovome su studenti sa istog(!) privatnog fakulteta imali podijeljena mišljenja: jedni su tvrdili da se zbog malog broja studenata lakše organizirati, te da upravo zbog visokih školarina mogu utjecati na politiku univerziteta. Drugi su smatrali da su te promjene minimalne i ne toliko važne, ali da ne mogu utjecati na krupnije stvari, kao što je npr. raspored predavanja koji pomalo liči na večernju školu jer profesori većinom rade na drugom radnom mjestu. Njihove kolege sa državnih univerziteta suočavaju se i sa krupnijim problemima od čijeg rješavanja odustaju bez razmišljanja. Obje strane pokušale su svoje nedjelovanje objasniti postojanjem «više sile», na kraju pomalo ljutito zaključujući: «Ne postoji viša sila! To smo mi! Problem je što se mirimo s tim da ne idemo protiv te više sile».

Na kraju, ohrabruje činjenica da skoro svi studenti koji su učestvovali u ovom mini- istraživanju svoju budućnost vide upravo u BiH, ali se namjeravaju prethodno prijaviti za magistarske ili doktorske programe, pretežno u zemljama EU. Pred kraj susreta predložili su formiranje zajedničke platforme u svrhu razvoja međusobne komunikacije i saradnje u različitim segmentima. Iako se može učiniti iluzornom s obzirom na opštu pasivnost studenata i neprijemčivost institucija za građanske inicijative, sama ideja je pozitivna jer indicira dobru volju koja u budućnosti može poslužiti kao baza za ozbiljne projekte.