O jugonostalgiji, otvoreno

Biti nostalgičan za starim dobrim vremenima nije nikakvo čudo ukoliko su se ta dobra stara vremena proživjela. Doduše, pored takve nostalgije postoji i ona za nekom bajnom prošlošću koja se nije iskusila. Takvom se kod svih nas može smatrati, na primjer, žal za zlatnim dobom Kulina bana („U Kulina Bana biješe dobrijeh dana”) ili za austro-ugarskom okupacijom („Ostavili su nam bogato kulturno naslijeđe i razvili infrastrukturu”), ali i žal za „dobrom, starom Jugom” među generacijama koje tu dobru  staru Jugu nisu neposredno doživjele.

Nostalgija bez kritičke dimenzije

Nostalgija je uvijek žal za nekim dobrim starim vremenima – prijatna, gorko slatka vrsta tuge. Ovaj neologizam potječe od starogrčkih riječi nostos – dom i algos – bol. Njen predmet su neposredno ili posredno doživljena bolja vremena, uspomene koje izazivaju čežnju (Velikonja, 2010:30-1, 36).

Na individualnom planu nostalgija život čini podnošljivijim jer omogućava da se „tmurna sadašnjost” preživi uz pomoć vizije imaginarne i simbolične „sjajne prošlosti”. Društvenu dimenziju joj daje upravo činjenica da potencijalno pruža osnov za kritiku današnjice, da bude „i snažna društvena, kulturna i politička snaga sa praktičnim učincima u svojoj sredini” (Isto, 32). Ona je utopična jer: a) se ne zasniva na činjenicama već na interpretaciji činjenica i na osjećanjima; ne zasniva se na svijetu koji je bio i prošao, nego na onom kakav nikad nije ni postojao, ona „nije samo priča o tome kakvi smo nekad bili, nego kakvi nikad nismo bili” (Isto, 36); i b) stoji  nasuprot distopičnoj sadašnjosti. Iz toga proizilazi njena snaga za sukobljavanje s problematičnim sadašnjim stanjem – bilo da je to loša ekonomska, politička, društvena, kulturna, lična... situacija.

Kritička odlika nostalgije trebalo bi da je podjednako intenzivna bez obzira da li se radi o neposrednoj ili posrednoj nostalgiji, a intenzitet izražavanja te kritičnosti trebalo bi da je dovoljan barem za pokušaj suprotstavljanja distopičnoj i iskvarenoj sadašnjosti. U tom slučaju bi društvena dimenzija nostalgije bila aktivna, „restorativna” u smislu da u život želi vratiti određene pozitivne vrijednosti iz prošlosti – ne nužno i ukupni poredak (kraljevsko uređenje, okupaciju strane sile, socijalizam...). Kao društvena snaga morala bi imati neko društveno-političko obličje – neki program, viziju ostvarenja ciljeva, nešto iza čega bi stajala konkretna akcija. Takvu političku dimenziju jugonostalgija ima npr. u Makedoniji, gdje djeluje politička stranka „Titovi levi sili” – Komunistička partija Makedonije. Tako bi i sama kultura koja nastaje oko nostalgije, u odnosu na vladajuću kulturu bila – uslovno rečeno – kontrakultura. U ovom scenariju, koji se čini sasvim jasnim i logičnim, nostalgija bi pored psihološko-terapeutske imala i individualno-emancipatorsku dimenziju, a njena društvena dimenzija ogledala bi se u aktivnom zalaganju za ostvarenje danas izgubljenih ili iskrivljenih vrijednosti.

Prevedeno na konkretnu situaciju naše post-socijalističke bosanskohercegovačke zbilje, jugonostalgija bi imala funkciju poticanja na promjenu post-dejtonske tmurne sadašnjice koja se ogleda u diskriminatornom pravnom sistemu, nacionalnoj isključivosti, političkoj aroganciji, svakodnevnom kršenju ljudskih prava i sloboda, marginalizaciji građana kao političkih subjekata, teškoj ekonomskoj situaciji i slično. Takva bi nostalgija, kod starijih generacija kao neposredna, a kod mlađih kao posredna, gradila otpor kroz međugeneracijsku solidarnost.

No u BiH danas jugonostalgija nema ulogu pokušaja da se sadašnjost učini boljom kroz unošenje vrijednosti iz prošlosti – npr. „bratstvo i jedinstvo”, „sloga”, „rad” i sl. Prije se čini da jugonostalgija unazad gleda naprosto lamentirajući, potpuno apatično i nemoćno: prije retrospektivna nego restorativna. I tako to idejno i vrijednosno bogatstvo, kao i njegov politički potencijal, ostaje neiskorišteno.

Kritika jugonostalgije

Ne može se reći da takva jugonostalgija nije izložena kritici, ali javnom sferom dominira kritika koja dolazi iz krugova nacionalističke kulture vladajućih političkih elita čija se retorika oslanja na obesmišljavanje ideja kao što su „bratstvo i jedinstvo”, da ni ne spominjem danas tako nepopularne kategorije kao što su samoupravljanje, centralizovana privreda, strogo ograničena sloboda mišljenja i govora te (sačuvaj Bože!) komunizam. Mnogo zanimljivija je, međutim, struja kritike koja dolazi „odozdo”, od jednog potkulturnog, uvjetno kontrakulturnog i suštinski kritički usmjerenog diskursa – punka.

Damir Avdić Diplomatz (aka Bosanski psiho), nesumnjivo najpoznatiji bosanskohercegovački punk-umjetnik, prošle godine je u javnost izašao s pjesmom „Bratstvo i jedinstvo” s albuma „Život je raj”. U njemu svojstvenom duhu beskompromisnog raskrinkavanja lažnog sjaja naše stvarnosti i provokativnog sučeljavanja s onim o čemu svi šutimo, ni jugonostalgija nije ostala pošteđena. Jugonostalgija je, na najdirektniji mogući način, prikazana ne kao nešto pozitivno ili bar neutralno – već krajnje negativno. Manir kritike je punkerski – neumoljiv, vulgaran i krajnje direktan i, ispod višestrukih slojeva zaborava, ignoriranja i opijajućeg svjetlucanja, potpuno razgolićuje sve ono loše. Konkretno, Damir Avdić jugonostalgičare suočava sa činjenicama krvavog raspada Jugoslavije, a raskrinkavanje utopije završava stihovima: „Vrijeme je da se upoznamo, onakvi kakvi stvarno jesmo”.

Ovdje kritika nije usmjerena ka prošlosti, već ka današnjosti. Damir Avdić sasvim jasno kaže kako je završeno bratstvo i jedinstvo: u krvi, „na dva flora, pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima!” i nostalgičara pita na kojem od ta dva flora igra, pri čemu provokacija postaje potpuna kada mu kaže da je „pička jedna nostalgična”. Ma koliko bili dvojbeni stvarni razlozi raspada bivše države u krvi i razaranju, i najsurovijeg obesmišljavanja vrijednosti na kojima je ona počivala, ostaje činjenica da su upravo „pravi” – neposredni – nostalgičari bili učesnici tih događaja, bar utoliko što su podržali one političke snage koje su Jugoslaviju uništile; ili utoliko što su mogli a nisu učinili ništa. Tako se, po Avdiću, čini da je jugonostalgija kompenzacija za osjećaje stida i krivnje koji leže ispod „gorko-slatkog osjećaja tuge”: kao da će se prizivanjem u sjećanje Bijelog dugmeta, Lepe Brene, Džonija Štulića i njima sličnih, ex-Yugosloveni osloboditi osjećaja krivnje i oprati savjest.

No, takvo lamentiranje se prenosi i na mlađe generacije te ih, meni se čini, zarobljava utoliko što njihovu perspektivu zamjenjuje – retrospektivom. I dok je u slučaju starijih generacija riječ o utopiji, kod mlađih je više riječ o ideologiji. Ta ideologija čini da se vizija (nekog prošlog) boljeg društva zamjenjuje konzerviranjem postojećih odnosa. Sve to se dodatno miješa s pop-kulturom, modernim potrošačkim vrijednostima i brzim životom.  Jugonostalgija je samo jedan dio takve stvarnosti. Ona je jednostavno tu – bez ikakve snage, bez ikakvog višeg cilja i smisla, izuzev što je: a) činilac međugeneracijske solidarnosti i b) povod za zabavu.

To što se jugonostalgija kao takva našla na vjetrometini kritike ciničnog i vulgarnog stila ne predstavlja izolirani incident. Smatram da anti-jugonostalgični stav zastupa većina populacije mladih pripadnika alternativnih potkultura, u prvom redu punka kao socijalno najosvještenijeg.  Međutim, ovaj zaključak ne potkrepljuju konkretni podaci jer nisu provedena ispitivanja  pripadnika te i drugih alternativnih subkultura – iako bi to zaista trebalo učiniti[1].

„Jugonostalgija je moja furka”

Muzika svakako ostaje jedan od najznačajnijih načina izražavanja jugonostalgije. Ex-Yu rock je danas zapravo neizostavni muzički repertoar svakog lokala koji računa na „finu, kulturnu, urbanu raju”, ali i svake „pristojne” žurke: Azra, Riblja Čorba, Bolero, Bijelo Dugme, Divlje Jagode... a i Đorđe Balašević, Zdravko Čolić i Lepa Brena – iako ne spadaju u kategoriju ex-Yu rocka... tj. njihovi „stari hitovi” koje prati ritual istovremenog radovanja i lamentiranja za starim vremenima. Mlađe generacije ovaj ritual proživljavaju skoro uvijek grupno, jer su takav obrazac ponašanja „pokupili” uglavnom iz kafane – ili od „raje” ili jednostavno u pokušaju da se uklope u atmosferu. U mnogim slučajevima ovaj ritual naizmjeničnog uživanja i doživljaja duševne boli istovremeno prati naricanje onih malo starijih „eh, da vi znate kako je nekad bilo”. Iako su ovi malo stariji ili posljednja generacija Titovih pionira ili još i mlađi, odaju utisak da su i oni svjesno uživali sve duhovno i materijalno blago Jugoslavije.

Ne treba zaboraviti ni pjesme novijeg datuma koje direktno raspaljuju jugonostalgiju. Od njih je nužno spomenuti dva hita: „Yugo 45” Zabranjenog pušenja i „Sve je isto samo njega nema” Tijane Dapčević. Jedna manje poznata ali daleko realnija pjesma (Grofa Đuraza i Dine Šarana) koja se i zove „Jugonostalgija”, u jednom jedinom stihu otkriva suštinsku, komercijalnu dimenziju ovog fenomena: „Jugonostalgija – odlična zarada. Dobro se prodaje patetika kad savlada”.

Tako se jugonostalgija pretvara u običnu furku – jer u jednoj takvoj nostalgiji za upotrebu petkom i subotom uvečer i povodom 25. maja, nema ništa iskreno niti autentično. Jugonostalgija na taj način postaje i ostaje sastavni dio emtivijevskog šarenila, samo urbani fol, a zapravo najobičniji kič. S obzirom da jugonostalgija kod mladih nema obilježja diferenciranog stila, ne postoje ni uslovi za formiranje jedne subkulturne grupe neo-jugoslavena: mladih koji bi bili, da tako kažem, aktivni jugonostalgičari – jugonostalgičari s idejom, ciljem, planom i programom. Jugoslaviju može svako furati, pa i Jugoslavenom se smatrati. To nam je simpatično, možda i malo luckasto npr. u slučaju starijih osoba koje prodaju home-made artikle sa simbolima Tita i Jugoslavije, ili ljude koji izgledaju kao da još uvijek žive u onom vremenu, ali i dalje samo simpatično a, prije svega, bezopasno.

Ali na kraju krajeva, zašto bi ex-Yu rock bio muzika naših generacija? Da li zato što je ona toliko dobra i predstavlja sve „tako dobro” što smo nekad imali, ili sada jednostavno nemamo nikakvu vlastitu muziku – muziku našeg trenutka, godine 2011. a ne 1980.? Moglo bi se desiti da  se jednog dana osvijestimo (mislim na mlađe generacije) i shvatimo da nemamo svoju muziku, onu koja se stvarala u našoj mladosti i pričala priče našeg trenutka  – zato što smo slušali poruke koje su se odnosile na jedno sasvim drugo vrijeme. Kako god bila dobra i primamljiva, ta muzika ostaje tuđa i ne predstavlja ništa drugo osim proživljavanja tuđe prošlosti. Možda je konačno vrijeme da današnjoj muzici dopustimo da obilježi jedan period našeg života – da sadašnjost bude ono što će u budućnosti značiti našu prošlost.

Emancipatorski potencijal jugonostalgije – ili ipak ne?

Mlađahni post-Jugosloveni mogli bi na kritike o neautentičnosti svoje posredne nostalgije odgovoriti kako se autentičnost nostalgije ne mjeri kriterijem neposrednosti doživljaja već njenim smislom, odnosno njenim emancipatorskim i aktivističkim potencijalom, kritičkom društvenom ulogom, utoliko što je ona repozitorij vrijednosti i u tom smislu poticajna za društveni angažman.

Neposredna nostalgija tako ostaje, uslovno rečeno, „autentična” ili nostalgija „u pravom smislu riječi”. Ona zadržava pravo na svoj prvobitni naziv (nostalgija), jer je mimetična – tiče se onih koji su stvarno proživjeli predmet nostalgije ili barem na to aludiraju; ona je neposredna, a njene  prezentacije realistične ali dogmatske. Međutim, posredna nostalgija – koju Velikonja naziva satiričnom jer je posredovana, ironična i hibridna – nostalgija je onih koji se „zaklinju na pozajmljenu, prenesenu prošlost a ne ono što se stvarno desilo” (Velikonja, 2010:34-5). Te tako  ona više nije nostalgija već neostalgija – nova nostalgija ili nostalgija mlađih generacija. Neostalgija otvara jednu novu perspektivu u kojoj je nostalgiju nemoguće sagledavati i razumijevati kao dogmatsku i nepromjenjivu (Isto, 39). Nostalgija, čini se, može biti sve što poželimo. Nema nekog značaja da li je njen predmet bio neposredno doživljen ili ne. Tako bi se objasnio zanimljivi fenomen emocionalnog naboja koji u nostalgiji mlađe generacije ispoljavaju jednako kao i starije. U konkretnom slučaju, ovo objašnjava emocionalni naboj jugonostalgije kod mladih. Da li ga i opravdava sasvim je drugo pitanje – pitanje emancipatorske, socio-političke dimenzije te jugon(e)ostalgije.

Objašnjenje nam otkriva moć tradicije kao prenošenja predstava i za njih vezanih formiranih osjećaja, ali otkriva i jednu tužnu činjenicu: da su starije generacije doživjele nešto što mlađe nisu. Mlađe generacije mogu biti samo nostalgične, bez ličnih predstava i za njih vezanih osjećaja, i svojim će potomcima moći prenositi ne svoje autentično iskustvo, nego opet iskustvo svojih roditelja: onih koji su živjeli u zlatno doba, nasuprot nas koji živimo u mračno doba. Velikonja tvrdi da je nostalgija kod mlađih generacija pitanje izbora, da možemo birati za čim ćemo biti nostalgični. Izbor jugonostalgije je izbor većine. Zašto? Da li zbog naših roditelja, zbog njihove nostalgije, zbog toga što smo upravo mi, na ovim prostorima beznađa, tmurne sadašnjice i besperspektivne perspektive, potekli iz nekog wonderlanda kao Adam i Eva iz Raja? Wow, možemo se time pohvaliti i dičiti. Mi smo post-Yugosloveni – sinovi i kćeri, unučad ljudi koji su  živjeli dobro i lijepo i hodali uzdignute glave – a nema tome ni 20-30 godina!

Što nas dovodi do pitanja opravdanja jugonostalgije. Njoj među bosanskohercegovačkim mlađim generacijama nedostaje jedna bitna dimenzija: društveno-politička. Otud je smatram patvorenom. Odsustvo političke dimenzije, štaviše njeno odbacivanje, jugonostalgiju mladih svodi na samo jednu dimenziju – onu komercijalnu ili dimenziju koju Velikonja naziva „kultura jugonostalgije“. Ovo se može ilustovati primjerom proslava 25. maja, a ne 25. novembra ili nekog drugog datuma s jasnom političkom konotacijom. Dok je ovaj drugi datum kod nas službeni praznik, prvi nije. Mladi, međutim, obilježavaju neslužbeni, a ne službeni praznik. Ovo otkriva da jugonostalgija kod mladih nema političku, odnosno društveno-političku, emancipatorsku dimenziju. Čini se da za mlade jugonostalgija nije više od furke, ili povoda da slušaju muziku i dobro se provedu, kako primjećuje kulturolog Gregor Tomac. (Isto, 144).

Nostalgija nikad nije samo utopija, već je i ideologija. U ideološkom smislu se pojavljuje u tri različita vida. U jednom je nostalgija tek komfor, puka pasivnost i „zabijanje glave u pijesak”. Strategija ove nostalgije defanzivna je i retroaktivna jer apriorno uzmiče ne „posle poraza, već pred porazom” (Isto, 163). I u drugom je vidu nostalgija bijeg od stvarnosti, no ima ulogu unošenja smisla u moderno potrošačko društvo promjenjivih i nestabilnih vrijednosti i, kao takva, klasičnu društvenu ulogu očuvanja poretka. Iako alternativa, ona je ugodna retrospektiva koja se pokazuje manje napornom od perspektive (Isto, 164). Tek u trećem vidu se (jugo)nostalgija pojavljujuje kao oponent dominantnoj ideologiji. Njen subverzivni karakter je čini disidentskim diskursom. Pored toga djeluje i kao „emocionalna zaštita od narativnih lomova u životnim pričama ljudi, deluje katarzično, terapeutski i lekovito” i čuva „kontinuitet identiteta od istorijskog diskontinuiteta”. Ujedno je utopijska i alternativna – jer čezne za stvarno doživljenom pravdom i boljim vremenima, i anticipacija je boljeg i pravednijeg svijeta, što od nje čini emancipatorsku društvenu silu.

Ovo ukazuje na potencijalno aktivističku dimenziju (jugo)nostalgije kroz koju se ona može shvatatiti ne samo reakcija već i kao akcija, ne samo pusta želja nego i stvarni podsticaj za ostvarenje konkretne utopije iz neposredne prošlosti (Isto, 165).

Jugonostalgija i subverzija

Ali, ako jugonostalgija ima ovaj pripisani subverzivni karakter, u čemu ga tražiti? Šta u pojavi jugonostalgije kod mladih odrediti kao subverziju? Po čemu je ona „disidentski diskurs”? Da li je za jugonostalgiju karakterističan izvjesni 'podzemni' stil?

Subverzija ne znači gledište tek suprotno od dominantnog (uglavnom političkog), već gledište konfliktno dominantnom. Njena je odlika da se dominantnom političkom diskursu suprotstavlja i da ga potkopava. Da li jugonostalgija spram opće masovne kulture radi išta slično? Za njenu komercijalnu dimenziju to se sigurno ne bi moglo reći, ali šta je s onim slučajevima u kojima ljudi uživaju u vlastitim home-made jugonostalgičnim artiklima ili svoje domove krase jugonostalgičnim simbolima (ono što Velikonja naziva „jugonostalgičnom kulturom” za razliku od komercijalne kulture nostalgije)? No, budući bezopasan, nije subverzivan ni taj izolirani otočić alternativnog stila nostalgije koja izaziva osjećanja simpatije.

Koliko mi je poznato, među mladima ne postoji neki diskurs čiji je sastavni dio ikakva društveno-politička vizija ili program koji bi generisao konkretnu akciju. Da postoji ikakav diskurs ili plan,  vjerovatno bi bio subverzivan – budući da su suprotstavljanje i buntovništvo   svojstveni mladima: „U subverzivnim stilovima omladinske potkulture postoje dve faze: jedna je izazivanje autoriteta strogog dušebrižnika, protivljenje propisima dosadnog konteksta, nipodaštavanje odbojnih pravila, ignorisanje 'bajatog sadržaja', a drugu čini doživljaj zadovoljenja, samoprihvatanja i opuštanja u 'svom' svetu među 'istomišljenicima'”. (Božilović, 2006:247) U trenutku kad otpor potkulture dobije aktivnu ili agresivnu formu, ona postaje kontrakultura (Isto, 246). Jasno je da jugonostalgija kod mladih nije nikakva kontrakultura. Štaviše, njoj je kao potkulturi suprotstavljena druga potkultura, znatno bliža konktrakulturi: punk, o kojem je već bilo govora.

Ako jugonostalgija ima samo utopijsku, a ne i subverzivnu ideološku dimenziju, nije li nesuvislo govoriti o subverzivnosti?

Naravno da jeste – jer jugonostalgija nije subverzivna. Sasvim suprotno, ona se iscrpljuje u svojim terapijskim svojstvima. Te iako nostalgija može biti i „društvena bolest i stvaralačka akcija, otrov i lijek”, kako kaže Svetlana Bojm (Velikonja, 2010:165), ona je bjekstvo od stvarnosti – retrospektiva čija utopijska dimenzija na „metanivou” sadrži neke naznake subverzije. I umjesto da potkopava svoj predmet kritike (današnju lošu stvarnost) i dominantnu ideologiju, ona je prije legitimiše – na taj način održavajući poredak i ujedno čineći svakodnevni život snošljivijim.

A šta je sa jugonostalgijom kao faktorom koji stvara međugeneracijsku solidarnost, i to u svrhe otpora? Istina je da jugonostalgija generiše međugeneracijsku solidarnost ali je – u neku ruku – i čudno da solidarnost zamijeni poslovičnu međugeneracijsku netrpeljivost. Umjesto da se stare generacije prozivaju zbog propasti svih bivših vrednota i uništavanja Jugoslavije, kao oni koji su ih uništili ili gledali pa nisu ništa učinili, svjedoci smo međugeneracijske solidarnosti  koja se ostvaruje u eskapističkoj nostalgiji, bez šireg značaja i dubljeg smisla. Da apsurd bude veći, svjedoci smo da pored te hronološko-vertikalne solidarnosti (među različitim generacijama) postoji i hronološko-horizontalna netrpeljivost (unutar iste generacije): preko  nacionalnih, državnih, vjerskih, etničkih i inih granica, stari podjednako mrze stare kao što i mladi mrze mlade: od „bratstva i jedinstva” među post-Jugoslovenima ni „b” ni „j”.

Jugonostalgija, dakle, kad su u pitanju mlađe post-Yu generacije, ne igra nikakvu društveno korisnu ulogu i može imati čak i negativne efekte. Prije nego snaga osvještavanja i akcije, ona je simptom naizgled neizlječive inertnosti u kojoj se bosanskohercegovačko društvo nalazi još od kraja rata. Trenutno se pretežno manifestira na području pop-kulture i, uz svoj komercijalni potencijal, ima karakter kiča. Mislim da jugonostalgiju, s obzirom na njen vrijednosni potencijal, treba redefinirati i dati joj šire značenje i dublji smisao, i tek se onda možemo nadati da će iz nje proizaći nekakva društvena i politička akcija.

LITERATURA:

Velikonja, M. (2010). Titostalgija, u prevodu Branke Dimitrijević. Beograd, Biblioteka XX vek.

Božilović, N. (2006). „Identitet i značenje stila u potkulturi”, Filozofija i društvo (2), str. 233-250, Beograd.