Književnost kao talac nacionalizma

Naime, u procesu izgradnje etničkog identiteta najvažniju ulogu odigrale su ipak povijest književnosti i historiografija – obje, bez sumnje, ponajviše operiraju mitološkim diskursima, one nam predstavljaju  prošlost i rade na organiziranju budućnosti. 

Etnonacionalizam/nacionalizam je, međutim, dakako primijetan i u mesu, u srži same  literature, ne samo u pervertiranim interpretacijama. Oduvijek su, čini se, postojali pisci koji su sami sebe svrstavali u nacionaliste, a nažalost, i dan-danas svjedočimo naslijeđu takvih, pogubnih, praksi. Međutim, XX vijek je ipak porodio i disidentske pisce sa izuzetno etičkim angažmanima: Danila Kiša, Filipa Davida, Mirka Kovača, Borislava Pekića, taj neponovljivi književni kvartet koji je pisao literaturu naglašenog etičkog imperativa. Nasuprot po-etičkom angažmanu tih, i nekolicine takvih pisaca, pisci-nacionalisti su pokazali koliko literatura može biti zloćudna – sjetimo se samo nacionalističkog angažmana Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, Rajka Petrova Noga, Vuka Draškovića i drugih. Istovremeno, na podijumu današnje kulture ne nazire se nikakva vrsta vrijednosnih intelektualnih činova, ili su takvi činovi nemoćni naspramadministriranog svijeta vladajuće etnonacionalističke oligarhije. 

Ironija je u tome što savremeno bosanskohercegovačko obrazovanje, poglavito univerzitetsko, a unutar tog okvira posebno studij humanističkih i društvenih nauka, sebe predstavlja kao mehanizam za uspostavu multietničkog i multikulturalnog društva dijaloga i mira, a ni samo nije ništa drugo do model obmane koji svih ovih godina nastoji podići zidove između kultura tako što ih prikazuje u dimenzijama apsolutne različitosti, ne bi li ih za svagda sukobio.      

Multikuturalizam, naime, predstavlja svojevrsno zbirno sočivo u kojemu se ogledaju oštrice uperene prema Drugome. Ili, kako kaže Žižek, multikulturalizam je „rasizam s distancom”. Multikulturalističko poštovanje za specifičnost Drugogupravo je oblik potvrđivanja vlastite nadmoći. (Žižek, 2006.) Sve se dakle zaustavilo na uspostavi onoga nemogućeg – proizvodnji čistih kultura u kojima nema mjesta preplitanju. Podijeljeno bh. društvo metaforički figurira kao fabrika za proizvodnju etničkog identiteta i ideje razdvojenosti kultura. Studij humanističkih i društvenih nauka oduvijek je i bio mjesto za proizvodnju ideologija, ili pojedinaca u koje se ugrađuje etno-kulturalni kod, a oni će, kao takvi, po završetku studija, steći zvanje etno-prosvjetitelja – spremni da regrutuju ostale vojnike-redove, „pionire” koji će nastavljati tradiciju mržnje i, zajedno sa čuvarima nacionalnih interesa, gurati tuđe glave u kragne giljotine. 

1. 

Nakon raspada totalitarnih sistema krvavog XX vijeka, tj. nakon raspada Jugoslavije, naše male balkanske kulture zapale su u svete ralje nacije. Nacija i kultura međusobno se prožimaju. Čini se da više i ne postoji osobito značajna distinkcija između nacije i kulture. Naime, i jedna i druga, u okviru našeg, ex-jugoslavenskog društvenog konteksta, temelje se isključivo na religijama. Jedna religija postala je suštastvo jedne kulture. Druga religija jeste druga kultura. Bh. društvo jeste tro-religijsko (tro-nacionalno), zbog toga i proces traženja rješenja oko nacionalnih/kulturalnih netrpeljivosti i postaje sve  složenijim. Postratno doba  pogodovalo je stvaranju „dobrovoljnog” robovanja vlastitoj kulturi/naciji. Trenutno svi svjedočimo jednoj odista patološkoj želji za pripadanjem. Dakle, u procesu preuzimanja agresorskih/srpskih manipulativnih mehanizma rigidne ideologije, dio bošnjačke intelektualne elite, zaista jeste na Ćosićevoj metodi ideologizirao svoje nacije. Ne treba zaboraviti da su baš neki bošnjački pisci na stranicama listova kakvi su npr. „Ljiljan” i „Zmaj od Bosne” ispisivali najstrašnije nacionalističke tekstove. Da su baš ti pisci zastupali rigidine interpretacije islama podržavajući panislamsku fantazmu, da su odobrili projekat islamizacije Armije BiH, da su svojim tekstovima o miješanim brakovima pokušavali produbiti međuvjerski i međunacionalni jaz itd. (Kazaz, 2003.)

Isprovocirani ratnom traumom, bošnjački intelektualci i bošnjački univerzitetski profesori nastavili su rad na kanoniziranju jedne „prešućene” književnosti, koji je podrivanjem rigidnog soc-realističkog kanona sedamdesetih godina otpočeo Alija Isaković („Biserje”).  Današnju mononacionalnu kanonizaciju bošnjačka kultura uporno pravda dugogodišnjim zanemarivanjem koji je doživljavala tokom dvadesetog vijeka, viktimizacijom i pozivanjem na sopstveni duh. Pokušaji da se odnjeguje kulturno pamćenje bošnjačkog kolektiva stvorili su plodno tlo za priskrbljivanje nacionalnih netrpeljivosti unutar bh. kulturne scene. Na kulturnu scenu se tako napokon uvodi i bošnjački pisac, pisac koji postaje pripadnikom nacionalnog kolektiva, tj. kolektivne priče o jednoj naciji/kulturi. Bošnjački pisci su dakle, pored hrvatskih i srpskih, također imali biti pretvoreni u nacionalne institucije, one koji služe svome narodu. Književnost na taj način  i dalje zloupotrebljavaju za ideologizirano i ispolitizirano čitanje.  

2. 

Kao dio projekta nacionalne/nacionalističke reinterpretacije književnosti, a pod krinkom multikulturalizma,  na Filozofskom fakultetu  u Sarajevu, i to na Odsjeku za književnosti naroda BiH, književnost je podijeljena na tri nacionalne književnosti: bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Tako podijeljena književnost više nije shvaćena kao kulturni diskurs koji će omogućiti tektonska pomicanja ka novim perspektivama, ka gnoseološkim resursima zarad ostvarenja humanog poretka u društvu. Naprotiv, kontekst književnosti se interpretira kao etničko-prosvjetiteljski, i nužno se koristi u svrhu stvaranja etničkih identiteta. Knjiga nije više „vlasništvo” pisca, umjesto toga se ona zašiva u kolektiv, u narativ o kolektivnom pamćenju. 

Uzmimo za primjer svekolikog kanonizatora bošnjačke književnosti, profesora i šefa Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – Enesa Durakovića, koji je priredio nekolike antologije bošnjačke književnosti: „Antologija bošnjačke pripovjetke XX vijeka” /1995./, „Antologija muslimanske poezije XX vijeka” 

/1991./, također i antologije bošnjačkog eseja, drame, te i bošnjačkog putopisa – sve to pod pokroviteljstvom njegove vlastite izdavačke kuće „Alef”. S tim u vezi, nijedan predgovor u ovim antologijama se ne bavi interpretacijom kanoniziranog teksta, niti njegovom intencijom i piščevim angažmanom u njemu. Duraković, naime, u svojim predgovorima strogo insistira na suštinskoj (u prvom redu duhovnoj) razlici između bošnjačke, s jedne, i  srpske i hrvatske književnosti, s druge strane: „Istodobno, jedan broj pisaca će nastaviti da stvara u duhu tradicionalne bošnjačke proze: naturalističke slike životne zbilje nerijetko su ostvarene istom onom verističkom konkretnošću kao i u pisaca socijalne književnosti, ali se idejni smisao prezentirane zbilje artikulira u duhu poučne islamske moralke i povratka tradicionalnim vrijednostima i shvaćanjima života.” (Podebljala D.R.) (Duraković, 1995:15) 

Nadalje, umjesto da se književnost čita kao svjedočenje o jednom kulturnom i društveno-povijesnom stanju, kao pobuna protiv zloćudnosti Historije, bošnjački intelektualci uporno falsificiraju autore i njihove intencije te ih nužno smještaju samo u književno-povijesne nacionalne kalupe kojim pospješuju kalemljenje kolektivnog etničkog identiteta. Tako npr. priču „Sunce” Alije Nametka  (uvrštenu u „Antologiju bošnjačke književnosti”), Duraković izbjegava interpretirati kao nužno suočavanje s Drugim. Naime, Salih, glavni junak priče, ugledavši nago tijelo strankinje koja se sunča u vlastitom dvorištu, tj. izlaže tijelo tuđim pogledima, automatski u sebi poništava vladajući tradicionalni model kulture u kojoj on živi: njeno golo tijelo, Strankinja, Drugo – tjeraju ga na takvu vrstu unutarnjeg preispitivanja. Savršeno tijelo strankinje u njemu budi spoznaju o vlastitoj nepotpunosti, suočava ga sa onim za čim žudi, te se nakon što vidi savršeno žensko tijelo, vraća u svoj dom iz kojeg u dvorište izvodi svoju trudnu suprugu, primorava ju da skine feredžu (da se skine gola), da bi ju potom udarao i prigovarao joj zbog nesavršenosti njezinog tijela. Salih u strankinji prepoznaje sve ono što mu jenjegova kultura zabranila, pri tome njenu ljepotu poredi  s hurijama, s bićima koja bi mogla postojati jedino u raju/džennetu, nikako u stvarnom svijetu – on ju smatra savršenim priviđenjem jer mu kultura u kojoj živi nikada ranije nije dopustila spoznaju o postojanju nečega takvog. Dakle, priča „Sunce” je zapravo krik, pobuna protiv patrijarhalnih okova u kojoj je zarobljen pojedinac. Evo kako ovu priču, pak, (ne)interpretira svekoliki bošnjački kanonizator: „U prvoj noveli, Sunce, silina erotskog izazova pred prizorom gole žene što se nezazorno izlaže vrelini mostarskog sunca i muškog pogleda preobražava se u duši majstora Saliha u bolno osjećanje životne nedostatnosti i nedostižnosti ljubavnog ideala što neminovno i simbolički i zbiljno uvjetuje njegov pad i ludilo...” (Nadalje, u istom tom predgovoru Antologije bošnjačke pripovjetke, Duraković čak i u Sušićevim Pobunama čita/naglašava  prvenstveno slikanje bošnjačkog etnosa: „Pobune su, makar ovlašno, zasnovane i kao historijska i kao obiteljska hronika u kojoj u prvi plan izbija slika bošnjačkog etnosa i njegova historijska drama.” (Podebljala D.R.) (Duraković, 1995:15)

Pored Durakovića, ne smijemo zaboraviti spomenuti Zilhada Ključanina, sada redovnog profesora na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Pedagoškog fakulteta u Zenici, autora fašističke žurnalističke knjige „Da, ja prezirem Srbe”. Vedad Spahić, docent na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli, koji je bio urednikom (već pomenutog) nacionalističkog magazina „Zmaj od Bosne”, priredio je ediciju Ključaninovih radova, i to: „Šehid i Pjesme nevinosti i iskustva”, te je u predgovoru te knjige pokazao vrlo inventivni dilentantizam interpretiranja romana Šehid. Sasma humoristično izgleda kada, iz te diletantske teorijske pozicije, Spahić reducira rigidni ideologizirani kontekst kojim vrišti roman „Šehid” – roman koji  svijetu jasno odašilje negativnu stereotipnu predstavu o srpskoj naciji. Npr.: „Ipak Ključaninovu fantastiku ne bismo smjeli svesti na puko bilansiranje deficita u mainstream-u kulturalno-povijesnog pamćenja. Njegova erudicija podrazumijeva, u šta smo se na primjeru romana Šehid zorno uvjerili, i naglašenuludističko-humornu dimenziju, te svojevrsnu težnju prema semantičkoj rastrošnosti inherentnu postmodernim poetikama citatnosti, inter- i metatekstualnosti, napose, postupku stilsko-semantičke preregistracije žanrovskih obilježja tekstova i diskursa izvan-književne matičnosti za kojima obilato, ali vješto i razložno, poseže...” (Podebljala D.R.) (Ključanin, 2006:15). Sada pokušajte povezati Spahićevu interpretaciju sa ovim pasusom iz romana Šehid: 

„AHMED BEŠIĆ – četrdesetogodišnjak; bio jedini u selu oženjen Srpkinjom. („Mome babi, neka mu Allah Džennet podari, bilo je ime Ahmed. Mojoj mami, neka joj Allah Džehennem podari, ime je Dragojla. Živjeli smo lijepo, sve dok mama nije stavila Miloševićevu sliku na zid, pored levhi, a babo je skinuo. Mama je rekla: 'Zažalićeš, Ahmede!' U aprilu 1992. godine mama je otišla kod djeda Jefte, i nije je dugo bilo. U junu, došla je s djedom Jeftom, ujakom Mlađom, i onim bradonjama. Bila je u uniformi, i nosila je neke trake oko ruku. Dok su djed i ujak držali uperene puške prema babi i amidži, mama je kao vilena trčala po kući i kupila i što jeste i što nije njeno. Kada joj je nena rekla da to ne treba raditi, mama je viknula: 'Ovo je Srbija, jebem li ti majku tursku!' Djed je požurivao, rekavši da uzme dijete, i da idu. Ocu je rekao da može krenuti s njima, da će ga prekrstiti i dati mu pušku. Babo je odbio. Mama je tada zapucala po cijeloj kući, i prozorima. I rekla. 'Kolji!' Istjerali su nas pred kuću. Safet i Adis, moji amidžići, zaplakali su. Zaplakao sam i ja. Mama je Safeta udarila kundakom po glavi, a Adisa nogom u trbuh. Nena je samo rekla. 'Aferim, snaho!' Mama je izvadila nož i rekla neni: 'Zaklat ću te!' Babo i amidža Jusuf pošli su da spase nenu, ali su ih puškama oborili djed i ujak. Mama je rekla: 'Sredite ih, da više Turke ne prave!' Djed, ujak i one bradonje noževima su kidali odjeću s babe i amidže. Tada je prišla mama, i nožem odsjekla babi ćunu. Babo je harlaukao. I svi smo vrištali. Mama jedino nije plakala, ona je prišla Adisu i Safetu i rekla da iskopaju mezar za nenu.(...)” (Ključanin, 2006:202-203)

Svojim kolegama teoretičarima i istoričarima književnosti u ovom projektu se pridružuju  i lingvisti. Tako profesor Dževad Jahić (redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu) odavna zastupa (apsurdnu) ideju o postojanju bošnjačkog jezika. Tezu pokušava dokazati u svojoj knjizi „Bošnjački narod i njegov jezik” /1999./ Usuditi ćemo se karikirati takvu tezu do kraja, pa ćemo reći da je najuvjerljivi dokaz o postojanju bošnjačkog jezika upravo ono očuvanje glasa „h”. No, da bi potkrijepio tu svoju „čvrstu” tvrdnju, u svojoj knjizi „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora” /1999./, Jahić također uvodi i pojam jezičkog merhameta! Stoga, za sve laike poput mene, koji još nisu znali ništa o jezičkom merhametizmu koji se veže za glas „h”, navodimo citat iz istoimene knjige: „Ona se vezuje i za samu upotrebu turcizama (u kojima je čest taj glas), tako da u bosanskom govornom jeziku turcizmi i izgovaranje suglasnika h zvuče „mehko” u odnosu na npr. govore pravoslavaca i katolika u Bosni (zamjena je npr. tvrdim suglasnicima k i g: rekok, ig i sl.). I baš ta „mehkoća” u izgovoru, to je zvukovni dojam koji bosanski jezik ostavlja, čime taj „merhamet” ne biva samo impresija već donekle i lingvistički realna pojava.” (Podebljala D.R.) (Jahić, 1999:65)

Prisjetimo se još i konstantnog pervertiranja Andrićevih romana iz nacionalnih perspektiva, a takvom čitanju su dilentantski interpretatori pridružili nikoga drugog do Mešu Selimovića. Naime, povodom stogodišnjice rođenja Meše Selimovića, bošnjački pisac, akademik Nedžad Ibrišimović, oglasio se u patriotskom magazinu „Kulin” da bi roman „Derviš i smrt” protumačio izrazito nemuslimanskim, čak i antimuslimanskim! Tu Ibrišimovć nadahnuto preinačava roman: „Knjiga se pogrešno zove „Derviš i smrt”, trebalo bi da se možda zove „Pop i smrt” ili „Svećenik i smrt”, ili „Ateista i smrt”, ili „Komunista i smrt”, ili nekako drugačije, a nikako „Derviš i smrt”.”  

3.

Zašto smo detaljnije secirali upravo bošnjačku književnost i bošnjačku inteligenciju? Naime, time smo htjeli naglasiti čudovišni mehanizam pređašnjih nacionalizama sa ovih prostora, na koje se, slobodno možemo reći, reakciono ugledala bošnjačka intelektualna elita. Nije li to upravo najveća pobjeda srpskog nacionalizma iz perioda devesetih? (Kazaz, 2003.) Nacionalizam je, kako kaže Danilo Kiš, nužno relativizirajući. I upravo je u tom smislu nacionalizam reakcionaran. Ne postoje više opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Sve što je važno jeste da budem bolji od svoga brata ili polubrata, a ostalo me se ne tiče. (Kiš, 1974.) Upravo se to dogodilo bošnjačkim intelektualcima – napokon su i oni dobili neprijatelja u ulozi najboljeg prijatelja – jer, kako kaže Umberto Eco: jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako su filozofski fakulteti još jednom postali mašinerija za proizvodnju nacionalnih identiteta, te bismo na osnovu svega navedenog mogli reći da Univerzitet u Sarajevu sa raspodjelom književnosti na tri nacionalne, za razliku od jednonacionalno obojenih katedri, najviše radi na stvaranju međunacionalnih netrpeljivosti unutar jedne kulturne scene, a pri tome ovlast daje svom, bošnjačkom nacionalnom kanonu. Nacionalni književni kanon je, dakle, postaomjestom moći. (Kazaz: 2003.) Etničko čišćenje nastavnih planova i programa u školama ne predstavlja ništa drugo do mehanizam za uzgajanje nacije.

Na kraju se pitamo hoće li male kulture zauvijek ostati taocima nacionalizama? Hoće li se književne interpretacije u nas i dalje vršiti izvan teksta i izvan konteksta, a nac-pozitivistička i nac-esencijalistička hermeneutika biti i dalje prisutna ne samo na fakultetima, već na sveukupnoj  kulturnoj sceni  regije? U konačnici, krajnje pesimistično zaključujemo da ovakav sveopći moralni ignorantizam ne kani uskoro ustuknuti. 

LITERATURA:

Duraković, E. (1995.) Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka. Sarajevo: Alef.

Jahić, Dž. (1999.) ''Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora'', Ljiljan.

Kazaz, E. (2003.) ''Ćosićiziranje bosanskih pisaca'', Sarajevske sveske (4); dostupno na:  http://www.sveske.ba/bs/content/cosiciziranje-bosanskih-pisaca

Ključanin, Z. (2006). Šehid; Pjesme nevinosti i iskustva. Sarajevo: BZK Preporod.

Kiš, D. (1974.) Poetika, knjiga druga, (Intervjui).

Žižek, S. (2006.) Škakljivi subjekt. Sarajevo:Šahinpašić.