Kako smo poslušali političare

Nakon žustre rasprave i petominutnog natezanja ljutiti roditelji poslaše svog sina, a mog prijatelja, u njegovu sobu da razmisli i da izađe tek onda kada bude „došao pameti“ i prizna da su oni u pravu. Siguran (skoro pedeset posto) da je on u pravu, te sa stopostotnom sigurnošću utvrdivši da on uopšte nema svoju sobu, dođe do mene da traži savjet. Pomislih da bi mu dobro bilo da dođe pameti, ali to bi mu bio težak zadatak, pa mu preporučih da ne izlazi iz njihove sobe i dosađuje im sve dok mu roditelji ne „dođu pameti“. Na ultimatum je najbolje odgovoriti ultimatumom, zar ne? Upravo to nas[1] već godinama uče naši politički predstavnici i uspijevaju da našu  stvarnost učine veoma sličnom ovoj pričici iz svakodnevnice porodičnog života.

Puna je paradoksa ova naša bosanskohercegovačka priča, tako jedinstvena, a opet tako slična ljudskoj gluposti bilo gdje na svijetu. Aktuelan primjer je i nemogućnost dogovora oko podjele ministarskih pozicija na nivou države, usljed čega je država bez vlade evo već jedanaest mjeseci nakon općih izbora. Naši politički predstavnici jedni drugima postavljaju zahtjeve žarko priželjkujući da se ne oni pokažu neispunjivim, pa ih tako i kroje da budu neostvarivi, a za to vrijeme preko medija apeliraju na savjest protivnika da se „urazume“ i „dođu pameti“. Kada se dogovaraju, odsjede maratonske sastanke, iznesu zahtjeve praćene uvredama i na kraju konstatuju da dogovora nema, ali da su svi opredijeljeni za dogovor u budućnosti. Nakon svakog sastanka, u izjavama za medije obavezno tvrde da su stavovi približeni. Međutim, poslije tih silnih sastanaka, prinuđen sam zaključiti da su se u tolikom približavanju negdje (slučajno?) mimoišli, jer se rješenje problema ni ne nazire. Izvana možda izgleda interesantno, no iznutra je žalosno kako zemlja, koja u osnovi počiva na kompromisu, postaje prostor u kojem se brižljivo i uporno gaji ultimatum kao način komunikacije. Kažu da pametniji popušta, ali izgleda da kod nas pametnih nema, niti ko misli da se u međuvremenu opameti.

Demokratija – ultimativno!

Historija ovog podneblja prepuna je strogih režima i poslušnih podanika. Pod represivnim režimima svaka individua je znala šta smije i dokle može ukoliko ne želi da snosi pogubne posljedice. Demokratija, koju smo prigrlili kao dugo očekivani spas, donijela je i nove probleme na koje nismo bili spremni. Iznenada dobijenu slobodu iskoristili smo da uslovljavamo i zahtijevamo za sebe, a protiv drugih. Zajedno sa novim društvenim uređenjem došao je rat, te period mukotrpnog poslijeratnog oporavka što navikavanje na demokratiju nije učinilo ništa lakšim, naprotiv.

Bez pobjednika, naprasno prekinut iznuđenim kompromisom, rat je u miru neminovno nastavljen drugim sredstvima, kako bi se ostvarili nikad zaista napušteni etnopolitičkih ciljevi. Mirovnim sporazumom dobili smo politički sistem koji za bilo kakvu odluku, važnu ili nevažnu, zahtijeva dogovor ali, paradoksalno, i po zajednicu pogubno, ne ostavlja mogućnost deblokade procesa odlučivanja ukoliko se sistem zloupotrijebi i dogovor zamijeni ultimatumom kao sredstvom za ostvarenje političkih ciljeva.

Ovakvo uređenje je zahtijevalo medijatora koji će u konfliktima imati posljednju riječ i redovno presijecati Gordijev čvor. Međunarodnim faktorima, prvenstveno Visokom predstavniku, dato je pravo na konačnu odluku, a u poslijeratnim godinama često su upravo oni, opravdano ili ne, kršili ljudska prava, derogirali Ustav, donosili i ukidali zakone ove zemlje. Prema neposlušnim političkim predstavnicima vodili su se politikom ultimatuma, što je samo kratkoročno davalo određeni rezultat, ali je u konačnici, pokazalo se, radikaliziralo političke i društvene odnose. Naučili smo da će ovdje uvijek biti neko ko odlučuje za nas i otpetljava čvorove koje mi tako lako i stručno znamo napraviti. Sada, kada zemlje svijeta koje su imale uticaja na zbivanja u BiH, žele da se izvuku i prepuste nas same sebi, postaje očito da je korištenje ultimatuma jedino što smo naučili za sve ove godine „demokratske konsolidacije“.

Ultimatum kao dominantni obrazac komunikacije u politici

Historijsko naslijeđe, dakle, opterećuje našu sadašnjost i dobrim dijelom određuje našu budućnost, ali to nikako ne abolira aktuelne političke predstavnike od odgovornosti što nikako ne odustaju od politike ultimatuma i što kao način rješavanja konflikata ne primjenjuju kompromis.

U etnički podijeljenoj zemlji, kakva je naša, nedostatak komunikacije  „sukobljenih strana“ kompenzira se komunikacijom predstavnika u vlasti, naših izabranih, ali i samoproklamovanih vođa. Kada jedan politički lider daje izjavu, on ne razgovara samo sa političkim oponentom, nego i, svjesno ili ne, sa ljudima koje taj politički protivnik predstavlja. Ako politička komunikacija obiluje uslovima i prijetnjama, građanin kojem se prijeti preko njegovog predstavnika u vlasti, neminovno se osjeća frustrirano i nezadovoljno te očekuje od svojih političkih predstavnika da u svojim istupima budu agresivniji, oštriji i radikalniji, pa će upravo takvi političari na izborima biti nagrađeni.

No, ovo se ne odvija bez znanja političkih subjekata, naprotiv, u pitanju je godinama vješto građeni i održavani model komunikacije koji garantuje izbornu pobjedu. Ovaj model je jedini koji se još uvijek nije pokazao istrošenim niti ima naznaka da bi se mogao lako i efikasno zamijeniti novim. Možemo reći da građani zdušno podržavaju komunikaciju ultimatumima, jer naizgled daje rezultate. Pokazuje se, u stvari, da dobijamo samo kratkoročnu satisfakciju koja stvara iluziju progresivnih promijena.

Ultimatum može značiti i rješenje problema, ali samo onda kada dogovor, uz sve napore, ne može biti postignut. Međutim, na našoj političkoj sceni je običaj da se prvo postavi ultimatum, pa onda krene u pregovore. Tako u raspravi oko raspodjele prihoda od indirektnih poreza sa jedinstvenog državnog računa  prema entitetima, poslanica Milica Marković, zagovarajući sistem posebnih računa, predlaže „rješenje“: „ili ćete prihvatiti posebne račune ili ćete biti odgovorni za blokadu BiH.“ Dalje kaže da „ako političari i stranke iz FBiH ne pristanu na taj prijedlog, onda će se suočiti sa činjenicom da se BiH kao država sve više parališe i da postaje nesposobna i invalidna država koja ne može funkcionisati.“ Neupućenog čitatelja bi ova izjava vjerovatno iznenadila i šokirala. Međutim u našoj stvarnosti nije čudno da poslanica parlamenta BiH ne samo da ne preza od toga, već priželjkuje da napravi BiH invalidnom i nefunkcionalnom. No tema ovog teksta nisu ovakve nelogičnosti našeg političkog života. Ovaj primjer, pored očite nelogičnosti, demonstrira i kako se ultimatum u javnom prostoru koristi potpuno slobodno i nimalo politički zamaskirano, a kada se na uslovljavanje ne odgovori pozitivno – oponente se podsjeća na savjest i poziva na odgovornost.

Primjer također ukazuje na to da politički predstavnici ultimatum koriste kao osnov za bilo kakvu dalju komunikaciju ili pregovore. Svima bi valjda trebalo biti jasno da je ultimatum krajnja mjera, poslije koje ne postoji kompromis ni razgovor, već samo tačka pucanja jedne ili druge strane. Dok su na snazi ultimatumi, stavovi se samo još više udaljavaju, baš  kao što se i obećani bolji život sve više udaljava od građana.

Ultimatum kao dominantni obrazac komunikacije u društvu

Nije nimalo jednostavno odgovoriti na pitanje šta je uzrok dominacije ultimatuma kao načina komunikacije u našoj političkoj sferi, jer ovakva komunikacija se oblikuje već dugi niz godina, prvenstveno kroz političke strategije domaćih i međunarodnih političkih elita, ali i kroz  prijemčivost građanstva za takav način političkog razmišljanja i djelovanja. Nesporno je ipak da se ultimatumi u političkom govoru u konačnici reflektuju na cijelo društvo, tako što se ovaj način komunikacije shvata kao poželjan obrazac ponašanja, čime se inkorporira i u svakodnevnu komunikaciju u društvu, te postaje dio kulture (ne) dijaloga.

Svakodnevno smo zatrpani medijskim naslovima i izjavama političkih predstavnika koji nas svojim primjerom uče kako da se ophodimo sa onima s čijim se mišljenjem ne slažemo. Tako su nedavno upitali Predsjednika HDZ-a Dragana Čovića da li je spreman na ustupke u dogovorima oko raspodjele vlasti na nivou BiH, na što je Čović odgovorio: „Ko god govori o ustupcima taj ne zna voditi raspravu. Mi tražimo kompromis. Kompromis nije ustupak, kompromis je dobit za sve. Kompromis bi trebalo da digne BiH na mjesto koje joj pripada, a to je normalna evropska država.“ Kako očekivati kompromis kada jedan od ključnih lidera ima potpuno iskrivljenu sliku o definiciji te riječi, vrijedi se podsjetiti: ”kompromis (lat. compromissium, uzajamno obećanje) je način rješenja sukoba koji se temelji na međusobnom dobrovoljnom dogovoru. Osnova kompromisa je spremnost na odricanje obiju strana u pogledu na neku od suprotnih želja ili interesa.” Kompromis na kraju i jeste dobit za sve, zato što rješava određeni konflikt, ali kompromis se može ostvariti samo ako se odustane od maksimalnih (nerijetko i megalomanskih) zahtjeva i naprave ustupci, i to na svim stranama.

Preko medija svakodnevno dobijamo slične doze indoktrinacije koje nas drže u stanju pripravnosti za odbranu od „neprijatelja“. Ostati pri svojim stavovima, bez obzira na posljedice,  postala je naša svakodnevna zadaća, nešto kao jutarnja gimnastika. Individue u toj oblasti dobro istrenirane čine zatvoreno, podijeljeno i nestabilno društvo u vječitoj krizi.  Zbog toga nas nimalo ne smije iznenaditi sve veći broj slučajeva nasilja u porodici, na ulici, u javnom prevozu, huliganstva na sportskim terenima, vjerske i nacionalne netrpeljivosti i sličnih manifestacija netolerancije.

Kad uvidite u kojoj mjeri je naš svakodnevni život postao replika političkog, postaje u najmanju ruku zabavno slušati kako se mnogi danas diče apolitičnošću, pripisujući sebi osobinu koja je postala skoro pa sinonim za vrhunsku čistotu duše i tijela, jer političko i političare ljudi shvaćaju kao zlo koje je nesmotrena Pandora još davno oslobodila, a pravosuđe nikad nije zatvorilo. Na stranu što politika sama po sebi nije nužno ni dobra ni loša, dobre ili loše su konkretne politike, ali oni koji misle da je apolitičnost vrlina ne žele da shvate da politika utiče na naše svakodnevne živote, bez obzira na naš društveni status ili na stepen interesovanja. Ovdje, i ne samo ovdje, oslobođeni od politike možete pokušati biti, ali ne i uspjeti, jer politika je sveprisutna, s tim što se kod nas uvukla u sve pore društvenog života određujući ga gotovo u potpunosti. Neizostavni je dio svakodnevne komunikacije ljudi. Političnost, dakle, ili bar pričanje i razmišljanje o politici i njenim rezultatima, nisu problematični, čak su i poželjni imajući u vidu društveni značaj politike, ali kada imitiramo i usvajamo ponašanje koje propagira trenutna politička elita i komuniciramo onako kako to oni rade, postajemo sve više društvo ispunjeno nerazumijevanjem, i nesposobno za bilo kakve kompromise. Postajemo društvo koje komunicira putem ultimatuma, svodeći razmjenu mišljenja na razmjenu ultimativnih zahtjeva.

Ultimatum kao dominatni obrazac komunikacije - s čitaocima

Političko komuniciranje zasnovano na ultimatumu proizvodi uplašenu i frustriranu individuu te negativno utiče na sveukupne društvene odnose, ostavljajući za sobom društvo koje ne može kooperirati, razvijati se, a samim tim ni opstati. Svi potencijali koje posjedujemo kao individue, i kao društvo, nikada se neće moći razviti kao što bi to mogli kroz saradnju i razumijevanje. Politikom ultimatuma probleme samo nastavljamo generisati, a nikako rješavati.

Za kraj, stoga, evo prave prilike za ultimatum koji bi mogao poslužiti kao oslobađajuća kolektivna mantra: ili ćemo promijeniti način komuniciranja u društvu i politici, ili ćemo ostati zajednica koja to nije, prepoznatljiva samo po konfliktu, strahu i nepovjerenju.