Kada šutnja postane zlato...

Nasilje nad seksualnim i seksualiziranim tijelom (s tim da je povrijeđeno tijelo uvijek seksualno, narušena je logika njegove cjelovitosti; otvoreno je prema svijetu i nije više jedno)  tradicionalno podliježe praksama skrivanja i prešućivanja koje su dio nasljeđa posmatranja ljudskog tijela kao izvora kulturnih tabua. Šutnja o seksualnom nasilju dio je tradicije koja tijelo vidi kao tabuizirani prostor. Taj prostor ima moć djelovanja tek ako je skriven i ako funkcionira na osnovu logike i uspostavljanja odnosa između prisutnog i odsutnog.

Savremeno društvo je ipak, kroz filter medija, dozvolilo privatni pogled u zabranjeno. Osakaćena i raščerečena ljudska tijela skoro su svakodnevni medijski prizori u kojima očigledno uživamo, jer strategije (uspješnog) medijskog poslovanja ukazuju na to da gledamo samo ono što želimo. Takva situacija  pasivno gledateljstvo pretvara u aktivno tijelo mase koje teži da rastrgne tijelo pojedinca. Kako skriti svoje povrijeđeno tijelo od nametljivog pogleda javnosti u formi medijskog oka (koje sve vidi i sve emituje) za savremenog traumatiziranog subjekta  je izazov možda i veći nego nekadašnji zahtjev za razotkrivanjem tabua povezanih sa tijelom.

Da li će šutnja, u duhu tradicionalnog poimanja, a sa namjerom novog, političkog prevrednovanja, tako zaista postati zlato? Može li u ovim slučajevima šutnja traumatiziranog subjekta, kao svjesno birani čin, biti dovoljno subverzivan i emancipatorski odgovor na posesivne intencije tijela mase da pojedince izloži apsolutnoj vidljivosti? Ovaj zahtjev međutim podrazumijeva propitivanje tradicije osvajanja prava na govor koji politički legitimitet stiče samo u prostoru javnog. To bi značilo priču o intimnom pretvoriti u tabu, a istovremeno tradiciju šutnje o tijelu prevrednovati u svoju korist; politizirati intimni iskaz radi humaniziranja javne sfere.

Pričati uvijek iznova, da se nikad ne ispriča

Na početku romana Tvrđava Meše Selimovića glavni lik, Ahmet Šabo, ratuje u dnjestarskim močvarama. To je mjesto izvan kulture  kojoj on pripada i u koju će se jednom vratiti. Dio priče koji se dešava u Hoćinu, u toj dalekoj zemlji ruskoj, naizgled je tek traumatično jezgro konstituirano kao iskustvo besmislenog ratovanja koje će oblikovati svakodnevnicu mirnodopskog života Ahmeta Šabe u Sarajevu. Ipak, u dnjestarskim močvarama desilo se nešto što će u romanu biti samo jednom spomenuto i ostati nerazjašnjeno. Grupa vojnika, Šabinih ratnih drugova, seksualno je zlostavljala ženu koja je živjela u selu u kojem su se oni slučajno zatekli. Akt seksualnog nasilja u romanu se eksplicitno ne opisuje, ali znamo da se nasilje desilo. Ahmet Šabo nije fizički zlostavljao tu ženu, ali kroz sažaljenje i nesprečavanje nasilja, i sam postaje njegov sudionik:

Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas sve, pse, cijeloga života. A ljudski obraz i sažaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledalo kao potres, kuga, kob koju bog šalje u čemu lijeka nema, nenadano su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru poniženja. Od žrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti.

Ovako govori Šabo nakon susreta sa ženom koja je silovana i čija će priča ostati u tom ne-mjestu, Hoćinu, u dnjestarskim močvarama, kao i većina njegovih saboraca. Ova priča ostaje neispričana; seksualno zlostavljana žena se pojavljuje kao nedovršeni element u priči. Njeno prisustvo je tek naznačeno kroz svijest naratora koji kaže da tu priču neće pričati, ne zato što ne može, nego zato što ne želi. Moglo bi se reći da njegov čin uskraćivanja priče o zlostavljanoj ženi ima dva ključna razloga. S jedne strane, radi se o spašavanju sebe i zaboravljanju svoje surovosti, dok je, s druge strane, to i politički čin zaustavljanja lanca nasilja; „da djeca ne pjevaju pjesme o osveti”. Iako ukinuta aktom naratora, ova priča ipak uspijeva osvojiti svoj prostor u tekstualnoj stvarnosti uprkos tome što se nije narativno ogolila niti podlegla našem zahtjevu da „saznamo sve”. Ovim je ta priča sebi (ili svojoj središnjoj akterici) priskrbila pravo pridavanja konačnog značenja.

Narativna tehnika koja se sastoji u suspenziji cjelovitih dijelova fikcije i onemogućavanju sklapanja elemenata priče u zaokruženu i smislenu fabularnu cjelinu, ukazuje na alternativni vid pričanja. Radi se modelu naracije koji se uspostavlja kao legitimni odgovor redukcionističkoj politici svođenja istine na nivo zakonskog akta, izvještaja, zapisa, ali i pripovijesti koja teži da ogoli život pojedinca i naracijom stavi tačku na pričanje o zločinu. Neispričana priča o silovanoj ženi ima mogućnost da svršenu formu glagola ispričati pretvori u njegovu nedovršenu i trajnu verziju. To znači stalno i iznova pričati jer postoji nešto što nije ispričano. Pojavljujući se kao element u fikcionalnoj strukturi koji nije do kraja razrješen, priča o silovanoj ženi je mjesto koje oblikuje ostatak romana. Priča o nasilju koje se desilo u dnjestarskim močvarama je traumatsko jezgro, ne samo Ahmeta Šabe, nego i strukture cijelog narativa. Ona funkcionira kao prešućeni element oko kojeg se uspostavlja narativno ustrojstvo, ali ga nikad ne uspijeva ispuniti. Neispričana priča silovane žene je generator novih fikcionalnih stvarnosti.

Imati mogućnost proizvodnje priča znači istovremeno imati moć i mogućnost legitimacije vlastitosti, međutim, to znači i održati korak sa životom, u onoj mjeri u kojoj kao ljudska bića i etički subjekti jesmo živi sve dok svijetu (sami?) uspostavljamo smisao. Zadržavajući moć razrješenja priče, lik silovane žene, njena neizrečena ispovijest i njeno neprihvatanje ulaska u strukturu terapeutskog odnosa (za nju je sažaljenje u ravni nasilja i prakticira se prvenstveno kao lijek za onog koji sažaljeva), recipijentima uskraćuje mogućnost pridavanja konačnog značenja. Uvođenje lika čija će nas priča zaintrigirati, a koju ipak nećemo čuti, neprestano podsjeća na nju i omogućuje njeno stalno pojavljivanje u našoj svijesti.

Narušavajući logiku zapleta koji podrazumijeva rasplet, Tvrđava ipak nudi odgovor nerazrješenoj priči. Radi se o konceptu ljubavi koji se uspostavlja kao ključni princip uspostavljanja smisla.

„Ahmet Šabo želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave, jer zna, razdvaja nas i uništava nas mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom”, kaže Meša Selimović u Sjećanjima.

Ljubav je ovdje metafizički koncept koji Tvrđavu oblikuje kao lirski roman, uspostavljajući istovremeno princip ljubavi i razumijevanja (i umjetnosti) iznad principa istine i njene razgolićenosti (ne kažemo li često za istinu da je gola?), poručujući da priča o nasilju ne traži svoje razrješenje u konačnoj i apsolutnoj ispričanosti, nego prije u povjerenju koje se zasniva više na intuitivnom, nego na racionalnom.

Sažaljenje kao poniženje

Selimović u Tvrđavi uspijeva priču o nasilju sakriti od radoznalog pogleda čitateljstva, istovremeno saopštavajući da se nasilje desilo. S druge strane, izmještanje priče u prostor intimnog moglo bi pretpostaviti i uklanjanje sa scene političkog, da nije tog prisutnog odsustva, nezabilježenog dijela priče u romanesknoj strukturi koje stalno upozorava na svoju prisutnost, što je svojevrsni politički čin. Da li je ovo moguće i u okviru nefikcionalne stvarnosti?

Tekstualna stvarnost koja izlaže priču apsolutnoj vidljivosti recipijenata, u okviru društvene stvarnosti pandan pronalazi u medijima čiji je najbolji reprezent vjerovatno površina televizijskog ekrana. Televizijski ekran voajerskom oku gledateljstva obezbjeđuje sigurnost privatnosti, dok se priča povrijeđenog tijela izlaže apsolutnoj vidljivosti. Govoriti o povrijeđenom tijelu prije nego o povrijeđenoj osobi efikasnije je s obzirom na ono što podrazumijeva koncept osobe, a odnosi se na etimologiju latinske riječi (lat. persona) gdje označava masku koju su nosili glumci na sceni tokom izvođenja klasičnih drama. U tom smislu, pojam osobe ili persone ukazuje na niz identitarnih oznaka koje određeno biće u određenom društvenom kontekstu (pro)izvodi za druge. S druge strane, govoriti o povrijeđenom tijelu podcrtava ogoljenost i izloženost bića pogledu javnosti.

Jednom kad se povrijeđeno i ogoljeno tijelo nađe u prostoru apsolutne medijske izloženosti, u najboljem slučaju mu se nudi sažaljenje koje, kako kaže Ahmet Šabo u Selimovićevom romanu, „pokazuje mjeru poniženja”. Ono što produkuje poniženost povrijeđenog tijela jest neadekvatan omjer izloženosti; s jedne strane, medijski prostor potpuno ogoljenu priču servira gladnom tijelu mase koje će kroz niz interpretacija, učitavanja, podrazumijevanja, oformiti strukturu i ta struktura će nedvosmisleno dati konačni smisao nasilju koje je prethodilo izloženosti. U toj ogoljenoj priči za tijelo kao personu nema mjesta. S druge strane, pozicija slušatelja/gledatelja/interpretatora ostaje zaštićena. Čak i kad je reakcija koja dolazi sa ove strane hladnog ekrana topli ljudski akt sažaljenja i empatije, postavlja se pitanje: o kakvoj ljudskosti govorimo dok mirno posmatramo priču o nasilju? Ne činimo li tad perverznije nasilje koje nam dopušta da spasimo sebe i svoje tijelo (stopljeno sa tijelom zajednice) od krvi i mesa povrijeđenog tijela, a pri tom ipak uživamo u prizorima i naraciji nasilja?

Transformacija tradicije

Izazov pričanja priča i osmišljavanja medijskih prikaza počinjenog nasilja ogleda se u potrebi proizvodnje iskaza koji priču o nasilju neće pretvoriti u samo nasilje. Uskratiti oku javnosti pravo na informaciju i priču, znači povući se u anonimnost iz koje je skoro nemoguće politički djelovati. Paradoksalna situacija koja nalaže bijeg od posesivnih namjera mase udobno smještene ispred medijskih prizora u ime spašavanja vlastitog tijela, dok se istovremeno traži političko djelovanje u ime zaustavljanja praksi nasilja, može biti podobno mjesto za novo promišljanje tradicionalnih i samorazumljivih kategorija u okviru kojih razmišljamo.

Društveno kartografisanje i konstrukcija koncepta tijela u okviru bosanskohercegovačkog javnog/medijskog prostora ukazuje na istovremeno tabuiziranje seksualnog tijela (scene ljubljenja, prikazi golog ženskog tijela na televiziji zahtjevaju roditeljsku pažnju, homoerotičnost još uvijek skandalizira...) i njegovo apsolutno ogoljavanje (priče o tijelima nad kojima je počinjeno nasilje, priče o monstruoznim ubistvima, silovanjima....). Ovo na prvi pogled ukazuje na sukobljavanje novog i tradicionalnog, međutim, savršena uklopljenost i prisnost ovih pojava otkriva plastičnost pojmova za koje inače vjerujemo da pripadaju rigidnim strukturama. Nespojivo se pojavljuje kao spojivo. Otkrivanje tradicije kao nečega što može biti rekonstruisano u zavisnosti od potreba sadašnjeg trenutka, iako se obično osuđuje kao zloupotreba tradicije, zapravo daje nadu da je paradoks potrebe tabuiziranja tijela i istovremenog osvajanja političkog prostora moguće razriješiti, kroz (i)skok u ljubav, kako sugerira Selimović – u njegovom romanu odgovor nasilju nije sažaljenje, nego ljubav.

Uvesti inače trivijalizirani koncept ljubavi izgleda prilično naivno, međutim, uz pretpostavku da je tradicija koncept koji se svaki put iznova redefinira i ovjerovljava u aktuelnom društvenom trenutku, moguće je razmišljati o nadilaženju isključivosti pojedinih kategorija. Svjesno tabuizirati povrijeđeno tijelo i šutnju uspostaviti kao čin koji će vlasništvo nad pričom dodijeliti onome o kome ta priča zaista i jeste, sakriti tijelo od izloženosti empatičnom pogledu, može uspostaviti novi sistem vrijednosti u kojem će šutnja zaista postati zlato. Tabuiziranje povrijeđenog tijela, kao njegov svjesni čin skrivanja sebe, traži i svjesnu izloženost onoga koji sluša priču; traži ljubav umjesto sažaljenja, a istovremeno uspostavlja pravedniju stvarnost kroz proces redefiniranja tradicije u svoju korist. Kao što ističe Meša Selimović, ljubav je valjda jedini koncept koji nudi vjeru u mogućnost sporazumijevanja; građenja sastavnih umjesto rastavnih relacija, a jedna takva tradicija sigurno mora biti moguća.

Emacipatorski potencijal tradicije moguće je iskoristiti uz svijest o mogućnosti njene transformacije. To je mjesto iz kojeg može biti kritikovan svaki pokušaj naturaliziranja normi  označenih tradicionalnima koje prijete da zadobiju vlast nad označavanjem individualnih iskaza. Iskustvo koje nudi umjetnost, posebno ona koja počiva na pričanju priča, ukazuje na mogućnost stvaranja vlastitog prostora za iskazivanje, onoga koji neće biti definiran nekom vanjskom tačkom, onoga u kojem se može uspostaviti sebe kao ravnopravnog sugovornika u svijetu nezasnovanom na razmeđu pojmova (privatno/javno, tradicionalno/novo...), sfera odijeljenih crtom televizijskog ekrana, kompjuterskog monitora ili nekog drugog tehnološkog izuma.

Šeherazdina šutnja

Međutim, primjeniti ovakav koncept u stvarnosti punoj još uvijek ušutkanih bića željnih prava na govor čini se nemogućim, bar na prvi pogled. U okviru književnog teksta ovakav model funkcionira; narator romana Ahmet Šabo u namjeri prešućivanja priče o silovanoj ženi, zapravo razoktriva sebe. Žena koja je doživjela nasilje, odbijanjem sažaljenja onoga ko je to nasilje možda mogao spriječiti, postaje jedinom vlasnicom svoje priče.

Ipak, priče su porozne, za razliku od medijskih slika. Uvući u priču o nasilju filter kroz koji priča dolazi do voajera (u romanu se radi o svijesti naratora – priči Ahmeta Šabe) znači uspostaviti formu dijaloga u kojoj slušanje nije pasivni čin posmatranja ogoljavanja drugog, nego uvijek pomalo znači i ogoljavanje sebe. Moglo bi se reći da je ovdje ključna veza između vizuelnog i narativnog: ono što mediji tabuiziraju vizuelno, često narativno ogole zavaravajući nas tobožnjom zabrinutošću nad integritetom povrijeđene osobe. Vrijedi i obrnuto – vizuelno ogoljavanje i reducirani narativi medijskih prikaza. Pričanje je možda mjesto mogućeg političkog upisa. Ako pretpostavimo da slika umrtvljuje (daje konačno značenje), a priča oživljava (proizvodi nove i nikad konačne smislove), onda je šutnja, kao neodvojivi dio svakog pričanja, zaista zlato, ali samo u onoj mjeri u kojoj sami odlučujemo šta ćemo ispričati riječima, a šta šutnjom. To je i svojevrsni ljubavni poziv, u smislu da ćemo ogoljavanjem sebe neminovno ogoliti i drugoga, a to već znači razbijanje površine televizijskog/kompjuterskog (ali i papirnatog) ekrana i puštanje topline u prostor obično lišen ličnog.

No, ne govore li primjeri pozitivne prakse u izmišljenim svjetovima nešto i o našim nemoguće nasilnim stvarnim svjetovima? Pored toga, nije li ljubav partikularni princip, smijemo li i pomisliti na propisivanje ljubavi? Iz Selimovićevog romana možemo naučiti o mogućnosti spašavanja života pričanjem; a kako je ljubav uvijek jedinstven, neponovljiv i prije svega individualan osjećaj, to nužno znači da i svaka priča podrazumijeva drugačiji i novi model pričanja. Možda Šeherzada savremenog doba svoj život mora da spasi šutnjom, pri čemu to nije odustajanje od pričanja, nego redefinisanje monološke forme govora, poziv na stalno slušanje koje neće prestati nakon ispričane priče.