Arhangel Mihajlo u policiji

Šta je tradicija? Svjetlo iz prošlosti koje nam obasjava put u budućnost? Kamen oko vrata modernog čovjeka koji ga sprečava da ispuni svoj puni potencijal? Suština čovjekovog puta kroz istoriju? Ili, možda, fiktivna konstrukcija novijeg datuma, poput istorijine ideološke sestre, nacije? Ipak, biću pametniji ako priupitam nekog ozbiljnijeg, Klaića na primjer. Gos'n Bratoljub odgovara da je tradicija „običaj, poredak, pravila ponašanja koja prelaze od pokoljenja na pokoljenje.” Lično, ostajem najbliži opcijama „kamen oko vrata“ i „fiktivna konstrukcija”. Ali, odgovor na grupu pitanja „šta i kako s tradicijom” nije i ne može biti jednostavan. Pošto živim u tragično podijeljenoj zemlji u kojoj dijalog nije nemoguć, ali su sagovornici teški za pronaći, zadržaću svoju priču o tradiciji na onoj strani etničke linije na kojoj sam se obreo prije 25 i kusur godina i koju najbolje poznajem, srpskoj.

Konjićev skok

Za razumijevanje izvora srpske tradicije, crkva je vjerovatno ključna. Spona crkve i tradicije najvidljiva je na primjeru krsne slave. Krsna slava je običaj slavljenja porodičnog sveca, kojeg u nešto izmijenjenom obliku, i manjeg značaja, srećemo i kod drugih naroda Balkana. Što se istorijske pozadine tiče, po nekim autorima je slava ostatak paganskih običaja starih Slovena, i predstavlja jednostavnu zamjenu pretka zaštitnika – svetiteljem zaštitnikom. Po drugima je to dan kada se slavi prelazak porodice (ili neke veće grupe) na hrišćanstvo. Treći tvrde da je to samo dan svetitelja kojeg je određeno pleme prihvatilo kao zaštitnika. Koji god da su u pravu, svi će se složiti – slava je porodični običaj naglašeno privatnog karaktera, kada se okupljaju porodica i prijatelji, te se na to slaže još tušta i tma raznih običaja.

Slavu ipak ne slave samo porodice. Daleko od toga. Slave je i crkve. Što je, naravno, savršeno logično – da institucija iz koje je slava proizašla obilježava svog sveca zaštitnika, tj. svaki hram kao svoju slavu obilježava dan sveca kojem je posvećen. Kod vjernika Srpske pravoslavne crkve jedna je slava vrlo dobro poznata – „Sveti Sava, školska slava“ je rima koju znaju svi školarci. Bar oni koji nikad nisu bili pioniri. I ovo je logično, kada se uzme u obzir doprinos Rastka Nemanjića opismenjavanju i obrazovanju Srba. Tu bi se lista institucionalnih slavljenika slava trebala okončati, ako ćemo suditi po značenju krsne slave. Ali nećemo. Krsna slava je i previše zgodna prilika da, približavanjem crkvenim figurama, neki obezbijede legitimitet koji kod božjih ovčica nikad nisu uživali. I čitalac koji se ne razumije u zavrzlamu zvanu Republika Srpska može da shvati da je ovdje riječ o političarima i političkim strankama. Naivno mi krenusmo, ništa ne sluteći, od tradicije, sve se smješkali pri pomisli na zajapurene snajke u nošnjama i opančićima, kad hop, samo jedan konjićev skok i eto nas u politici!

Neslavna inventura

Ne treba vam doktorat iz antropologije ili etnologije da zaključite kako slava, kao nešto što se nerijetko shvata kao jedinstvena tradicija srpskog naroda (uz uobičajeno brkanje vjere i nacije, ali u ovdašnjim krugovima i to nam je – tradicija), nije ono što je nekad bila. Tradicije se mijenjaju iz godine u godinu, a kamoli neće iz generacije u generaciju! Npr. moderni oblik slave, koju je ustoličio srpski mitropolit Mihailo 1862. godine, po nekim se karakteristikama bitno razlikuje od savremenih proslava. Ali ono u čemu se ne razlikuje jest to što je obilježavaju organizacije od kojih se to najmanje očekuje. Onomad, u Kneževini Srbiji, to je možda i bilo logično, s obzirom na moć crkve i ogroman procenat vjernika u narodu. Novonastala profesionalna udruženja su birala svoje svece zaštitnike. Gradovi i sela takođe. To se manje-više održalo do dolaska komunizma, kada je vjera proglašena privatnom stvari, a vjerske organizacije u javnom prostoru postale beznačajnije od šahovskih klubova.

E onda su došle devedesete, „tužne i nesretne”, kako veli Đorđe Balašević. Crkva se vratila u žižu interesovanja. Religijska dimenzija života je postala najznačajnija, pa je i u originalnom tekstu Ustava RS iz 1992. pisalo da „Država materijalno pomaže pravoslavnu crkvu, sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti.” Ova stavka je uklonjena kasnijim amandmanom, ali je ostala ona iznad nje: „Srpska pravoslavna crkva je crkva srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere.” Tragikomično je da niko nije obraćao pažnju na prvu stavku tog Člana 28. koji se bavi religijom, jer ona kaže da su „vjerske zajednice jednake pred zakonom.” I to im je dosta, mora da su mislili ustavotvorci, šta bi još, državnu pomoć možda?!

A običaj proslavljanja krsne slave doživio je big comeback. Primjerenim jezikom kazano, praktično – vaskrsenje. Vratila se slava na velika vrata – institucija! Ne računajući porodice kojima je slava i namijenjena, pokušajmo pobrojati ko sve danas slavi slavu, neće li nam se tako objasniti i smisao te prakse.

Slavu slave političke stranke, prve su objeručke prihvatile ovaj običaj i dan-danas ga se pridržavaju. Valjda time zorno obilježavaju (svoj?) razlaz s bezbožničkim komunizmom i prelazak na pravoslavlje?

U skladu s politikom multikulturalizma, tolerancija i prihvatanja različitosti, i dalje se slavi 9. januar, ali ne kao Dan Republike Srpske, nego je i uz njega prišiveno ime krsne slave, pa se slavi Sveti Stefan.

Ni ministarstva ne zaboravljaju na moć koju im je u ovoj nesigurnoj demokratiji (jer nije svjetini vjerovati!) dragi bog dao, pa Ministarstvo unutrašnjih poslova RS na Aranđelovdan slavi prelazak s milicije na policiju. (U Srbiji ovo slavi čak i Specijalna antiteroristička jedinica.)

I opštine imaju svoje slave.

Razna udruženja, od udruženja „Srba u rasejanju”, do profesionalnih udruženja, poput udruženja novinara ili farmaceuta. Pa i pčelara.

Čak i ugljevička termoelektrana i rudnik imaju svoju slavu, Sv. Stefana Dečanskog. Čovjek oslijepljen u mladosti je nesumnjivo najprimjerenija ličnost za posao zaštitnika rudara i električne energije koja nam po kućama raznosi svjetlo!

(Podatak da i novinari slave „esnafsku” slavu me jednostavno zbunjuje pa sam to, evo, sačuvao za zagradu. Da se ogradim ja od njih ili da ogradim njih od sebe.)

Formula: Leševi/„mudžahedini”/partijske slave

Sad kad smo napravili inventuru, možemo da se zapitamo kakve veze ima npr. jedno ministarstvo, ministarstvo svih građana – pritom mlađe i od medija putem kojeg čitate ovaj članak – s bilo kojom religijom? Zašto bi jedan grad koji teži tome da bude kosmopolitski, npr. Beograd, imao krsnu slavu sa svim obilježjima religioznog obreda?

U kovitlacu koji je zahvatio SFRJ početkom devedesetih, isplivalo je na površinu mnogo smeća. I ono što je moglo biti pozitivno nije se vidjelo od tog smeća. Tako je izopačena i krsna slava, plemeniti i drevni običaj koji spaja duhovnost naroda i duhovnost crkve, koji je možda i sam nastajao spajanjem nekada starog i tadašnjeg novog, a koji baš nikakve veze nema s političarima koji su se, kad je u nemirnim vremenima zatrebalo, dosjetili vjere i potrčali u okrilje duhovne matice (u tom mandatu). Političari bez ustručavanja manipulišu tradicijom, profanišući je i poistovjećujući se sa tako s nečim što postoji već stotinama godina. Misleći valjda da će tako i oni potrajati. Bar još jedan mandat. A crkva, kao i svaka druga organizacija ili institucija: ponudi im uticaj, sigurno ga neće odbiti.

Pošto nisam imao nesreću da izbjegnem odnekud, jedna od stvari koje su obilježile moje manje-više bezbrižno djetinjstvo (uz Turbo žvake, naravno) bile su restrikcije struje. Kad dođe struja – a to je, izgleda, uvijek bilo u doba nekog dnevnika – svi se okupljaju oko televizora. A na dnevniku: red izmasakriranih vojnika, usputna spominjanja „mudžahedina” i „ustaša”, zatim neke čike kidaju hljeb u prisustvu sveštenika, onda opet priče „sa branika otadžbine”, pa opet kidaj hljeb. I tako redom.

I danas se slavi, ali ne više u toj mjeri, reći će neko. Nije više svaki drugi crkveni praznik neradni dan, stranka na vlasti nema svoju krsnu slavu (i od njih nešto pozitivno), više se u medijskom prostoru ne ispredaju priče o mudžahedinima i ustašama (zamalo). Ali država koja se samo pretvara da je sekularna, a vjerske figure igraju tako bitnu ulogu, nikad nije daleko od novog problema, novih restrikcija struje i novih dnevnika po šemi leševi/„mudžahedini”/partijske slave.