Utopljenici u kolektivu

Medijski rat koji još uvijek traje, a čiji je povod film Angeline Jolie, najbolje pokazuje da nismo mnogo naučili o uzrocima i posljedicama rata. Izvještavanja o filmu kojima smo ovih dana svjedoci možda su nešto čemu se, kao i mnogo puta do sada, smijemo iako bismo se trebali zabrinuti zato što isuviše liče na propagandu iz (ne)preživljenog rata. Kontekst je drugačiji, ali je princip, izgleda, ostao isti. Političke elite kroz medije koriste sav raspoloživi propagandni arsenal da nametnu svoju interpretaciju filma, a film zloupotrebljavaju za ideološke obračune.

U tom metežu i borbi za značenje filma, gotovo nezapaženo prolazi izjava Angeline Jolie da je za snimanje U zemlji krvi i meda inicijalna kapisla bila njena želja da se kroz film ponovo čuje glas zaboravljenih žrtava silovanja. Režiserka objašnjava da je htjela razumjeti kako se dešava da u jednom društvu postane moguće da se dojučerašnji prijatelji, komšije, supružnici, partneri, rodbina... preinače u neprijatelje spremne na zvjerske zločine. Autoricu filma je zaintrigirao unutrašnji sukob svake individue koji se dešava uporedo s onim vanjskim, svima vidljivim.

Priliku da pokušamo shvatiti ovaj unutrašnji sukob ili da se bar nad njim zapitamo, u potpunosti smo zanemarili. Zašto i nakon toliko godina nakon rata tavorimo u istoj matrici kojoj je kolektiv jedina polazna tačka za razumijevanje cjelokupne zbilje? Zašto kolektivnim objašnjavamo šta su individue, a odbijamo relevantnost individualne perspektive o kolektivnom?

Naš strah od individualnosti je, reklo bi se, prije svega uslovljen nikada u potpunosti realiziranim ratnim političkim projektima. Projektima koji su se bazirali na pronalaženju i zloupotrebi etničkih, dakle kolektivnih, antagonizama. Njima nisu bili od koristi kolebljivi individualci.  Matrica „ako nisi za nas, onda si protiv nas” obesmislila je svako izdvojeno ili neopredijeljeno mišljenje. Dihotomija u svakom od nas morala je biti u potpunosti poražena kako bi se ustoličile uniformne i definitivne kolektivne istine o tome ko je žrtva, a ko dželat. Drugačije mišljenje nije shvaćeno kao korektiv društva nego kao anomalija koja se mora odstraniti.

U tim, kako nam se govorilo i govori, odsudnim momentima, nije bilo mjesta za neopredijeljenost, niti za izbor, ni za razmišljanje na drugačiji način. Nisi mogao postojati kao društveno biće ako se nisi jasno opredijelio za jedan od vladajućih narativa. Pojedinci koji su se pokušali izdići iznad tih narativa slomljeni su fizički ili psihički, kao primjer svima koji bi pomislili da mogu poći svojim putem. Nas ostale je na svrstavanje nagnao nagon za samoodržanjem – možda nas je strah od izopćenosti satjerao u okrilje kolektiva – možda. No s druge strane, utapanjem u kolektivno koje ne poznaje niti priznaje nedoumice, i kreće se samo u svima poznatim i jasno zadanim granicama, dobili smo (pre)jednostavno (raz)rješenje unutrašnje borbe koja nas je morila. Spasili smo se individualne odgovornosti tako što smo izabrali lakši put, onaj koji pretpostavlja odricanje od slobode da razmišljamo svojom glavom. Spasili smo se proživljavanja unutrašnjih drama i otklonili prijetnju donošenja odluka po svojoj pameti. Jer to bi  opet značilo da nas neko može pozvati i da odgovaramo za izbore koje činimo, izbore koji se ne mogu pravdati nametanjem izvana. Tako se zatvorio krug – kolektivi su nas tjerali da im se priklonimo, a mi smo im spremno pohrlili u zagrljaj da bismo pobjegli od preteških izbora.

Na taj način abolirani od individualne odgovornosti, više ne možemo ni poštovati ni razumjeti individualne traume. Naša empatija biva usmjerena isključivo na traume našeg kolektiva, onog u kojem smo našli utočište.

Ova isključivost nije odbačena ni danas. Naprotiv, ona živi kao jedna od konstanti našeg društva. Stoga ne treba biti iznenađen što je jedna potencijalno otrežnjujuća filmska priča zloupotrijebljena kako bi se mase nanovo opile i onesvijestile – da bi se njima (lakše) vladalo. Unutrašnje prelamanje stavova i vjerovanja jednostavno nije moglo stati u kalup kolektiva koji zahtijeva monolitnost i postojanost. Zbog toga je i ovaj film mogao biti iskorišten samo kao otrov protiv drugih kolektiva, a ne kao put kao shvatanju drama u svima nama, drama koje smo potisnuli onda, i potiskujemo ih i dalje.

Mislim da smo i kao pojedinci i kao društvo podbacili. Propustili smo još jednu priliku da se zapitamo šta se to dešavalo u svakom od nas pojedinačno. Šta se svakom od nas dešavalo tada, u toj prošlosti za koju sada imamo uglavnom etikete a vrlo malo razumijevanja?  Devedesetih smo se otuđili od vlastite odgovornosti, od samih sebe, zaboravili na uloge majke, oca, prijatelja i partnera, te prihvatili da budemo tek čestica kolektiva. Dvadeset godina kasnije i dalje smo otuđeni, i dalje živimo u prijatnoj poznatosti svijeta u kojem je sve i svako dobio etiketu – žrtva, dželat, zvijer, mučenik. Etiketa je spas od teških pitanja i još težih odgovora, a polemika koju je film prouzrokovao i koja potpuno ignorira intenciju autorice da se bavi ličnom dramom, ukazuje na to da još nismo spremni da postavimo ne samo teška, već bilo kakva pitanja. Zato još uvijek ne razumijemo greške koje smo činili niti ih kao takve prepoznajemo.