Umjetnost u tranzicijskoj pustinji

1904. godine, u pismu svom prijatelju Oskaru Pollaku, Franz Kafka je napisao: „Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubojstva.  Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama.“

Danas, 2012. godine, žudeći za umjetnošću koja neće biti svedena na funkcionalnu ulogu –  na zabavu, poduku, bivanje na našoj strani ili pak bivanje na strani onih tamo drugih (zastranjelih i nemoralnih naravno!), a istovremeno očekujući da ona (umjetnost) bude i politična, važna i vrijedna (da može promjeniti svijet), voljela bih postaviti pitanje koje je istovremeno intimno i teorijsko: živim li u prostoru iscrpljenom od svega životnog i literarnog (umjetničkog)?  Kako je moguće odmrznuti zamrznuto more; biti istovremeno revolucionarna i nadahnuta?

Umjetnost u tranzicijskoj pustinji

Ako smo u okviru naše bosanskohercegovačke stvarnosti istrpili tranzicijski teror posljednjih dvaju desetljeća (a pitanje je kako, pošto očito jesmo), onda  o njemu možemo donijeti neki sud, a on je prilično jasan: postratna bosanskohercegovačka stvarnost može biti označena kao „tranzicijska pustinja“. Ova je tvrdnja istovremeno i stravična dijagnoza. Radi se svakako o bolesti u kojoj tranzitiramo horizontalno i vertikalno, krećući se od loše prošlosti kao boljoj    (po definiciji,  naravno) budućnosti. Kretanje je svedeno samo na formu, idemo ka ciljevima kao po autoputu; bez mogućnosti da siđemo, razgledamo i udahnemo, na kraju, bez mogućnosti i da živimo.

U jednoj takvoj stvarnosti u kojoj se ratna trauma udružila sa neoliberalnim vrijednostima, i umjetnost je postala tek put kojim dolazimo do nečega – do istine, pravde; bez uvijanja i konkretno  rečeno – do svojevrsnog moraliziranja:  ko će biti radikalniji u svojoj humanosti, ko će bolje tranzitirati u „lijepu i još ljepšu budućnost“ ili pak biti retrogradniji – ko će posegnuti dalje u prošlost i donijeti novu historijsku potvrdu predaka o „nama“.

Letimični pogled na savremenu bosanskohercegovačku, pa i na regionalnu umjetnost, pokazuje da su umjetničke vrijednosti zamijenjene ne etičkim (kako se često naglašava) nego prije onim moralizatorskim – umjetnost je vrijedna ukoliko je angažovana, politična u banalnom smislu (pristrasna, definirajuća).  Da je umjetnost na neki način politična – to ne može biti sporno; umjetnost je uvijek politična (kao životna i ljudska) jer je djelatnost „političkog bića (životinje)“, pa čak i onda kada se nastoji skriti iza radikalnih zahtjeva za svojom autonomijom. Problem nastaje kada se politika shvati kao pitanje zastupništva – kao radikalna etičnost kojoj je krajnji cilj da ne iznevjeri „istinu i pravdu“. Kroz funkcionaliziranje umjetnosti dobivamo privid da je umjetnost bitna i važna – ona šalje poruku svijetu. Neki film je značajan jer nam je vratio ekskluzivitet u svijetu – postali smo vidljivi, naše ratne priče opet neko gleda i sluša. Nalazimo se u svjetskom govoru, participiramo ravnopravno: govorimo! Literatura je realistična: puna ratne krvi, raskomadanih tijela ili pak tranzicijske ispražnjenosti. Literatura nam govori o životu. Međutim, nije životna.

„Ratno pismo“ još uvijek (!) je dominantna poetička paradigma sa izraženim antiratnim porukama. Pišući 2004. godine o poetici ratnog pisma, Nirman Moranjak – Bamburać, u Sarajevskim sveskama na strani 80, postavlja pitanje koje će izgleda ostati neprimijećeno i zaboravljeno: da li je i „dalje moguće vjerovati da se konflikti mogu razriješiti dugotrajnom interpretacijom?“ Radikalnost je u tome što po prvi put u našem javnom prostoru postavlja pitanje o pogubnosti „realistične paradigme“ koju je prisvojila postratna književnost, želeći da prikupi sve skrivene kosti prošlosti. Pogubnost je upravo o njenom interpretativnom karakteru: ako stvarnost nije imala dovoljno jaku oštricu da u nama odmrzne zamrznuto more, kako će nešto novo ponuditi umjetnost koja se uspostavlja kao doslovno zrcalna i interpretativna. Možda nas je ipak Baudrillard urekao kada je 1994. pisao kako Sarajevo ne treba žaliti, jer se u njemu dešava život, smrt je na Zapadu, u ispražnjenim slikama televizijskih ekrana? Dobili smo mir, ali izgubili život. Ako nas je urekao, onda smo nostalgični za prošlim životom i istovremeno nesposobni za njega.

Zašto bi umjetnost trebala biti više od stvarnosti? Sigurno su na ovo pitanje najbolji odgovor dali predstavnici ruske formalističke škole uvodeći koncept začudnosti i konstatirajući da svijet vidimo „zavijen u džak“: potrebno ga je odmotati, deutomatizirati percepciju koja je postala automatizirana, odčarati zamrznuti svijet, ili ga pak začarati. A to se čini postupkom, a ne sadržajem, reći će jedan od predstavnika ove škole (Viktor Šklovski), proglašavajući književni postupak „junakom umjetničkog djela“. Formalisti teže ka deautomatiziranom percepcijom svijeta 1915., 1916, 1917. 1918... u jeku i odjeku oktobarske revolucije. I nije to slučajno, svakako. Bijeg od shvatanja umjetnosti kao slike društvenog razvoja, psihologizma, historizma i slično, u svijet forme, postupka radi očuđavanja, a sve da bi se svijet otkrio u novom svjetlu, itekako ima veze sa društvom. Kako da ne budemo automati? U tom smislu, moglo bi se postaviti pitanje ili možda naslutiti rješenje, ili put u ovdašnju „začudnu umjetnost“: svijet oživjeti formom, osmisliti ga iznova: radikalno, da bismo dobili bolji svijet i bolju umjetnost, a da istovremeno umjetnost ne bude u funkciji vapaja za životom, nego da bude sam život.

Teorija umjesto umjetnosti

Iza nade da će nam radikalna „etičnost“ realizirana na tematskom nivou (kroz doslovni mimetizam i slike užasa, rata, stvarnosti) u ovdašnjoj umjetnosti donijeti bolju i pravedniju stvarnost, razotkriva se zapravo svijet u kojem nema umjetnosti i imaginacije.

Da je iz naše „tranzicijske pustinje“ ispijen život, da joj je život potreban, vidi se po tome kako je lako prihvatila onu filozofsku misao s kraja dvadesetog stoljeća koja je naglašeno zainteresirana za tijelo, za mogućnost njegove inskripcije u pismo kao neke vrste artikulacije životnoga. Ipak, sve ostaje u praznoj ljušturi jednosmjernog jezika. Upisati u jezik tijelo, kao siguran dokaz životnoga, postalo je imperativ. Problematiku tjelesnosti, kako ističe Nirman Moranjak – Bamburać, „dramatizovale su sve epohe“, međutim, tek je naša savremenost „izbacila na površinu nerastvoreni talog Drugog“; ona tijela koja „skandalozno progovaraju u vlastito ime“ unoseći pomutnju u „harmonizirani sklad sustava dualnih svjetova“ (duha / tijela najprije kao paralelizma opreci dobro ili uzvišeno / loše ili  prizemno – op.a.). Upis tijela je, dakle, i etički imperativ. Ipak, nije li upis tijela tek jezička igra; forma koja podražava sadržaj nudeći iluziju da se radi o sadržaju samom. Radi se svakako o tendenciji uzmicanja poimanja političkog od struktura stvarnosti ka strukturama jezika, o prevratu  uzrokovanom postrukturalističkom misli izraslom iz studentske pobune 1968.  To je  model znanja koji je oblikovao dominantnu sliku o odnosu politike i umjetnosti: bijeg iz stvarnosti u jezik; u politiku zastupništva, etičkog radikalizma.

Na tragovima te misli vjerujemo da političnost umjetnosti nije moguće misliti drugačije. Podcjenjujemo je, dakle. U teroru teorijskog i interpretacijskog mišljenja, propovjednog govora koji je zamjenio razgovor, pozicija teoretičara, čini se, postaje reprezentativnom. Ipak, teoretičar je onaj koji je izuzet iz učešća u događaju koji je predmet njegovog posmatranja, onaj koji distancirano posmatra, svoju pobunu ostvaruje u jeziku, preuzimajući na sebe ulogu umjetnosti, ali zamjenjujući poetičnost retorikom. U jednoj takvoj tranziciji od poetike do retorike – od prakse stvaranja novog ka praksi stvaranja učinaka govorom, svaki oblik emancipatorskog političkog djelovanja svodi se samo na formu – borimo se za pravedan jezik dok grcamo u nepravednoj stvarnosti, pri čemu umjetnost postaje nedostatna. „Moderni Orfej svira na liri bez struna“, pisao je Ihab Hassan raspravljajući o šutnji modernog teksta i kretanju književnosti ka postmodernim tendencijama. Ova sveopća ućutkanost, simptomatično prokazana u književnosti, otvorila je pitanje nedostatnosti poetičkog principa (ali i onog životnog) i ustupila mjesto teoriji i njenom teroru. Teoretičar izmišlja strune uspostavljajući na taj način „teror“ koji se ogleda  najprije u potrebi da se do kraja ispriča sve – da se svijet dovede do svoje konačne ispričanosti i konačnog smisla, da se izbjegne šutnja – koja jeste mjesto slušanja.

Zamrznuto more

Teoretski vid mišljenja preuzet i u postratnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti, još uvijek ispunjenoj komadićima rastrgnutih tijela (sa slikom života izrazito vezanom za tijelo), u tranziciji i prostoru koji je uvijek između, iznjedrio je tek prazna mjesta i neispunjivu prazninu u kojoj politika,  život i umjetnost nisu mogući. No, slika je drugačija, optimistična čak. Umjetnost je subverzivna, jedino preostalo utočište i mogućnost artikulacije emancipatorskih politika. Ona je postala zastupnica diskriminisanih, a njena vrijednost se mjeri stepenom angažmana. Kulturni uspjeh ili zastupljenost emancipatorskih politika u okviru umjetnosti proizvela je nemogućnost emacipatorstva u polju samog društva. Svođenje političkog angažmana na sistem etičkog zastupništva (svi zastupamo ideje pravednosti, slobode), onemogućava svaki oblik društvene promjene. Budući da smo uvijek samo „na jeziku“ revolucionarni, društvena stvarnost nam u krajnosti ostaje nedostupna. No, ne samo to. Budući da se i prodajemo kao „revolucionarni“ i „subverzivni“, Kafkin zemljotres se mjeri tržišnim seizmografom. Deleuze i Guattari su u svom antipsihoanalitičkom traktatu Anti-Edip  pisali da je moguće izbjeći ukalupljivanje u postojeće i definirajuće strukture, a „otpor je moguć u polju umjetnosti“, pri čemu postoji „edipovski oblik književnosti“; to je njen „tržišni oblik“, dok je jedina prava književnost „ona koja sama sebi podmeće bombu“.

Nismo li sami nesposobni da doživimo „zemljotres“ o kojem govori Kafka ili je pak literatura i sama postala tek tržišni oblik znanja, shodno vladajućim (danas već omraženom riječju označenim – neoliberalnim) tendencijama?

Možda bi književnost koja sebi podmeće bombu mogla podmetnuti bombu i društvenoj stvarnosti; sjekira koja bi istovremeno odmrznula more u nama i more oko nas.