U zemlji čiste i nečiste krvi

1593. godine Julija Romeu postavlja pitanje „Zašto si Romeo?” i nastavlja: Montecchi nije niti ruka niti noga / Niti lice niti trup ni drugo ništa / Što pripada muškarcu. Drugo ime / Na sebe uzmi – ime nije ništa! 399 godina kasnije Danijel postavlja Ajli naizgled slično pitanje: „Zašto se nisi rodila kao Srpkinja?”

Danijel i Ajla glavni su likovi filma Angeline Jolie U zemlji krvi i meda, umjetničkog ostvarenja koje je izazvalo nezapamćene reakcije i kompetentnih i nekompetentnih pripadnika sva tri konstitutivna naroda, manjina i Ostalih u Bosni i Hercegovini. Zato ja sada, poprilično moderno i komercijalno, na našim prostorima akademski aktuelno, i trendovski, iznova postavljam pitanje etničke pripadnosti. Odakle potiče čovjekovska potreba za pripadanjem, taj nagon umnog bića koji nas neprestano satjeruje u ćoškove? Uobraženoj nam uobrazilji dobiti je milije no izabrati čak i kada su konture identiteta u pitanju.

Paralelu sa Šekspirovim junacima uočili su i naši mediji. Internet-portalima ne promiče ovaj topos i Danijela i Ajlu proglašavaju bosanskim Romeom i Julijom, no previđaju bitnu distinkciju između ova dva para. Šta se bitno promijenilo od Williama Shakespearea do Angeline Jolie? Desila su se četiri stoljeća tokom kojih je nastala i moderna nacionalna država, a imena su otežala za bar još jedan teret. Romeovo odbacivanje imena ne izgleda čin tako strašan kao Ajlino odbacivanje imena. Ajlino ime implicira etnonacionalnu pripadnost i zato Danijel ne može postaviti Julijino pitanje („Zašto si Ajla?’’); njegovo pitanje eksplicitno izražava težinu koje ime nosi unutar moderne (multi)nacionalne države. Imena Danijel i Ajla konotiraju drugačiju pripadnost od Romeove i Julijine pripadnosti porodici jer u javnoj sferi podrazumijevaju etničko određenje i već zvučanjem dozvoljavaju svrstavanje u etno-grupacije. U tom kontekstu jezička oznaka Ajla biva izjednačena sa ne-Srpkinja.

Kao „goropadna antinacionalistkinja” (Ugo Vlaisavljević) nastojat ću ukratko razložiti problem  nacionalizma bez čijeg se očitovanja i življenja ne bi mogla zamisliti rečenica poput „Zašto se nisi rodila kao Srpkinja?”. Ukoliko postoji problem s razumijevanjem našeg tronacionalnog jezika, napominjem da riječ nacionalizam podrazumijeva narodnjaštvo, ljubav prema svome narodu, domoljublje i rodoljublje. Značenje možda nije formulisano precizno,  ali se ne čini problematičnim. Problematična odrednica je nacionalni karakter kao skup svih onih osobina kojima se jedan narod posebno izdvaja od drugih. Nacionalni karakter je apsurdna i nepouzdana kategorija koja vodi opasnim generalizacijama poput one „Srbi su genocidan narod” a koja nije izostavljena ni u medijskoj strci nastaloj oko filma U zemlji krvi i meda. „Zbog intelektualne ljenosti svodimo najrazličitije ljude pod isti pojam…” (Maalouf) i bez razmišljanja uskačemo u generalizacije – požrtvljujući Nas, ozločinjujući Njih. Riječ je o tako očiglednoj, a ipak teško spoznatljivoj činjenici. Prema principu nacionaliteta, u suvremenom shvaćanju politike, svaki se narod ima pravo samostalno opredijeliti etc. Pojedini teoretičari mu s razlogom suprotstavljaju „neograničeno jamstvo svih osnovnih prava” kao „prioritet viši od ideala suverene nacionalne države koja ionako blijedi u doba globalizacije” (Wehler). Kada smo i zašto pravo na nacionalno određenje pretpostavili osnovnim ljudskim pravima? Kada nam je etničkost/nacionalnost imena postala važnija od toga da nam se jednostavno dopadne spoj njegovih slova? Kada i kako nam je rođenjem upakovano nacionalno određenje postalo jedna od presudnih značajki u izboru ljubljenog i ljubljene? Da li nam je i u ljubavi dobiti milije no izabrati, čak i ako tako pristajemo na očita ograničenja?

U savremenoj političkoj zajednici međutim postoji dublji, prešućeni ili čak neuočeni problem veza koje prelaze granice nacionalnih identiteta. Možda je taj problem bar donekle uzrokovao burnu recepciju filma, ali on sasvim sigurno ukazuje na brižljivo prikrivanu nepostojanost etno-nacionalnog identiteta.

U nacionalnim državama, čak i kad su – ili naročito kad su – one multinacionalne, stvarni problem ljubavi između ljudi različitih pripadnosti nisu toliko ni oni sami, niti ta veza, već eventualni hibridni konstrukti čijim nastankom ona prijeti s obzirom na to da se takvi hibridni konstrukti neće imati gdje svrstati. U ljubavnoj vezi između dva subjekta različitih etničkih pripadnosti, kategorija nacionalnog i etničkog ne biva neminovno poljuljana njihovim 'iskorakom'. Svako od njih može da zadrži oznake svoje kulture, ime i običaje. Problem nastaje pojavom živog ploda takve ljubavi. Kako dijete imenovati? U koju ga bogomolju poslati? Još važnije od pitanja iz domena privatnosti jest pitanje ostvarenja prava takvog političkog subjekta. Pitanje je zapravo da li se uopšte radi o političkom subjektu, imajući u vidu političku konstituciju BiH, na primjer. Unutar moderne nacionalne države teoretski smo svi ravnopravni. U modernoj tronacionalnoj državi – nismo.  Ako su dvije škole pod istim krovom društvena stvarnost, koju učionicu i koji nastavni plan ponuditi ovakvom (ne)subjektu? Koji ga član Predsjedništva predstavlja i kako odraslom hibridu omogućiti kandidaturu na tu poziciju? Kako se takvo biće može zaštititi od nasilnog svrstavanja prilikom upisa na fakultet? U krajnjoj liniji, takvoj je jedinki praktično nemoguće zaslužiti zaposlenje u državnoj službi u kojoj je tronacionalni ključ bitan, ako ne i eliminatoran, kriterij.

Kategorija „mješanca” je, premda se o njoj pretjerano niti piše niti govori, već nekoliko desetljeća poznata našem društvu. Istina, njeno vrijednosno određenje variralo je drastično. Za vrijeme prijeratnog veličanja bratstva i jedinstva jugoslovenske nacije, kategorija „mješanca” predstavljala je njenu inkarnaciju u malom. Tokom ratne i poslijeratne društvene zbilje, „mješanac” predstavlja upravo suprotno: razaralačku kategoriju pri stremljenju od homogene nacije ka homogenoj državi. Da li su takva djeca „nevidljive žrtve rata” (Marija Arnautović), „prešućena djeca” (Besim Spahić), ili ponajveća opasnost za budućnost nacionalnog identiteta? Činjenica je, koju javnost nipošto ne registruje, da uznemirujuća kategorija poput ove u zajednicama poput naše (koja posljednjih dvadeset godina teži podjelama i određivanju pripadnosti zajednici „po krvi”) predstavlja jedan od temeljnih problema koji se izravno prećutkuje, ali na koji se neizravno i okolnim putevima neprestano skreće pažnja. Zato Danijelov otac nastoji osvijestiti sina tako što će za Ajlu reći da je „loše krvi”. A krv se, za razliku od imena, odbaciti ne može. I zato su Romeo i Julija mogli biti samo Romeo i Julija, a ne Montecchi i  Capulettijeva, a Danilo i Ajla ne mogu biti do Srbin i ne-Srpkinja ili ne-Bošnjak i Bošnjakinja.