Ponavljanje istorije

Televizija je ubistvo vratila u dom – gdje i pripada. (Alfred Hitchcock, 1965.)

Nezapamćene polemike u BiH vodile su se oko filma Angeline Jolie. Šta je izmišljeno, šta je istina, šta će Angelina ukinuti, ko će njen film prikazati a ko neće – pitanja su o kojima se, kako se čini, danonoćno pričalo. Gotovo potpuno nezapaženo, međutim, prošla je izjava režiserke da svojoj djeci neće dopusti gledanje filma U zemlji krvi i meda. Za razliku od nje, građani BiH, opsjednuti istorijskim istinama, potpuno zaboravljaju na dio populacije koji moramo poštediti 'autentičnih prikaza realnosti'. Razlog tome je višestruka štetnost koja se na djeci može ispoljiti tako što postanu žrtve ili počinitelji krivičnih djela.

Kroz medije do javnosti obično dopire poruka „gledanje neprikladnog filma će učiniti da vaše dijete počini delikt”. Ali mnogi žive u ubjeđenju da se muško dijete treba znati potući na ulici, pa se smatra da nije zgoreg da to na vrijeme nauči, ako treba i iz filmova. Međutim, kada naše dijete postane žrtva, onda je to problem i za roditelje i za cijelo okruženje. U takvim slučajevima se u pravilu krivi sistem, škola i društvo. Ali drugi dio one poruke koju prenose mediji glasi „gledanje neprikladnog filma može učiniti da vaše dijete postane žrtva delikta”. Možda bi roditelji ovaj aspekt problema smatrali važnijim, ali se on rijetko čuje i prečesto zanemaruje.

Davno su psihološka istraživanja dokazala da televizijski sadržaji utiču na ponašanje, čak i  odraslih, ali djece naročito. Naime, djeca koja gledaju TV-scene nasilja ispoljavaju znatno veći nivo agresivnosti nego djeca koja takvim sadržajima nisu izložena: izloženost djece scenama nasilja na malim ekranima dokazano doprinosi delinkvenciji maloljetnika. 

Međutim, rijetko se obraća pažnja na činjenicu da djeca pod uticajem morbidnih medijskih sadržaja postaju devijantna. Devijantnost, definisana kao „skretanje sa opšteprihvaćenog puta”, nije sinonim delinkvencije, ali u negativnom kontekstu izaziva teške posljedice. Terminom (negativna) devijantnost označavamo pojave poput alkoholizma, skitničenja, kockanja, narkomanije, pripadnosti bandama, pretjeranog trošenja novca, fanatizma, i sl. Primjer devijantnog načina života na koji često nailazimo u medijskim izvještajima jesu maloljetnice koje se u kasnim noćnim satima voze u automobilima nepoznatih muškaraca od kojih dobijaju drogu. Drogiranje je najčešći način koji seksualni manijaci koriste da onesposobe žrtvu, te maloljetnice lako postaju žrtve seksualnog ali i drugih delikata. Devijantne osobe, prema teoriji Sampsona i Lauritsena o devijantnom životnom stilu, potvrđenoj mnogim empirijskim istraživanjima, predstavljaju latentne žrtve, osobe koje teže vlastitoj viktimizaciji.   

Devijantna ponašanja se kroz film nauče mnogo lakše nego nasilnička ponašanja. Takva ponašanja, u BiH itekako prisutna kod djece, stiču se i socijalnim učenjem, odnosno oponašanjem starijih. S obzirom da djeca nisu sposobna da razlikuju stvarno od imaginarnog, počinju oponašati i likove iz filmova. Zbog toga zabrinjavaju ne samo one situacije u kojima dijete 'proba drogu pa je poželi i drugi put' ili biva uslovljeno obrascem ovisničkog ponašanja svoje neposredne okoline, već i filmske scene koje prikazuju kako droga izaziva dobro raspoloženje ili, još češće, obezbjeđuje popularnost u društvu.

Težnja maloljetnika za dokazivanjem među vršnjacima neosporno je snažna, ali problem nastaje kada se to dokazivanje javi u obliku devijantnog ponašanja, koje na kraju isprovocira razbojništvo, nanošenje tjelesnih povreda i sl. Da je ovo i u BiH zabrinjavajući problem pokazuje jedno istraživanje iz 2008. (Budimlić, Maljević, Muratbegović) prema kojem svako dvadeseto dijete u školu nosi oružje ili predmet kojim može povrijediti drugu osobu. 

Psihološka istraživanja dokazuju i to da mediji imaju posebno otupljujući uticaj na djecu. Djeca su prilagodljivija od odraslih, pa i ponašanja koje često vide na filmu počinju prihvatati kao normu. Drugim riječima, scene na koje odrasli reaguju zgražanjem ili ganutošću, djeca ne moraju doživljavati na isti način. Pušenje marihuane djeca bi mogla smatrati normalnim, opijanje poželjnim, kockanje svakodnevnicom, a nošenje oružja neophodnim.

U kinima uređenih država zato se i vodi računa o starosnim kategorijama publike i  u vezi s tim se uvođenje djece u kino-dvorane dozvoljava selektivno. U „evropski orijentisanoj” BiH dovoljno je da kupite kartu i možete uvesti dijete da pogleda bilo koji film. 

Što je još gore, djeca zapravo ne mogu izbjeći gledanje filmova neprikladnih za svoj uzrast. Naime, obrazovne institucije, u želji da djeci predoče „istorijske činjenice”, organizuju gledanje filmova bez obzira na pedagoške preporuke. Zapravo se radi o  predratnom nasljeđu, jer su se filmovi kao npr. Sutjeska organizovano gledali već u nižim razredima osnovne škole. Ovoga puta su djeca iz Republike Srpske imala više sreće jer se prema najavama film U zemlji krvi i meda u ovom entitetu neće prikazivati. Nažalost, ne zbog pravilnog razvoja djece – za čiju budućnost su svi u BiH navodno ratovali.

O svemu ovome se, međutim, u bh. javnosti ne razgovora. Šta je istina u filmu Angeline Jolie izuzetno je zabrinulo bh. javnost, ali se i prije javnosti zabrinuo i sam vrh države. Filmska istina nam je tako postala veći problem od istine društvene zbilje, ali niko ne izgleda zabrinut što će ovaj film pogledati i veliki broj djece za čiji uzrast film nije prikladan. U međuvremenu, dok se nastavlja traženje odgovora na pitanje „ko je poč'o rat”, djeca Sarajeva i drugih naših gradova ratuju sama protiv sebe, puneći groblja i zatvore. Djeca, sva bez razlike, sada su pod „opsadom” filmskih sadržaja za koje stručnjaci iz sva tri konstitutivna naroda (i iz reda „ostalih”) tvrde da su „agresori” na pravilan razvoj djece.

Dok uporno ističemo kako moramo učiti istoriju da nam se ne bi ponovila, zaboravljamo istoriju koja nam se ponavlja svake godine, mjeseca i dana, a koja se krije u crnim hronikama. Ali ta se istorija ne predaje u našim školama jer se na njoj ne osvaja vlast.