Pečat na prošlost

Film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda najznačajniji je ovozimski društveni događaj u BiH. U duhu potrage za jednim jedinim smislom i jednim jedinim pravovaljanim značenjem svega što postoji, ponovo odmjeravamo snage u borbi za istinu o ratnim stradanjima.

Različita, pa i suprotstavljena mišljenja o redateljskom prvijencu Angeline Jolie nisu nikoga iznenadila. Moglo se pretpostaviti i da će se javnost podijeliti po granicama entiteta Bosne i Hercegovine. Ali samoproglašeni čuvari istine o ratnoj prošlosti monopolizirali su medijski prostor i tako potpuno onemogućili recepciju filma izvan njihovog vidokruga i uvriježenog načina tumačenja ratnih a i ostalih bh. filmova.

Bilo da tvrde da film „promovira istinu o ratu u BiH”, da „autentično prikazuje stvarnost” i „daje istinitu priču”, ili da je laž i „naučna fantastika”, svim ekskluzivnosti gladnim komentatorima naše zbilje zajedničko je nastojanje da jednom i za svagda zahvate i zalede određeno značenje i logiku događanja iz devedesetih na području BiH. U tom procesu oni idu i korak dalje – ne samo da u svojim tumačenjima tragaju za jednim jedinim i za sva vremena utvrđenim značenjem, već stavljaju tapiju na tumačenje filmske priče, hoće da posjeduju sam film, pa mu i značenje pripisuju.

Pripisivanje željenog značenja filmu cikličan je proces: u filmovima se ovjera traži sve dok se ne nađe, a onda se predstavlja kao ovjera dobijena od filma, pa se još film njom opečati. Takva praksa je pravi izazov za svakoga ko pravi film o ratu u BiH – valja ovjeriti stvarnost, ne ostati nedorečen ili neodređen. Trend ovjerovljavanja „prave prošlosti” u filmskim prizorima uveliko je prisutan u poslijeratnoj bh. stvarnosti te se na liniji tih nastojanja filmovi o ratu u BiH hvale ako pokazuju istinu ratnih stradanja, a kude ukoliko ne pružaju pravu sliku tih događaja. Pod uticajem dežurnih učitača gledaoci se usredsređuju na 'dokumentarističke' aspekte filma, scene neizmjerne okrutnosti, „od ubijanja bebe do masovnih silovanja i egzekucija“, a onda traže potvrdu: „je li zaista moglo biti tako kao u filmu?“

Film se smatra transparentnim medijem koji bi mogao uhvatiti ono stvarno. Takav pristup ne čudi s obzirom da smo okruženi reklamnim slikama i fotografijama koje i sami svakodnevno snimamo dokazujući vjeru u transparentnost vizualnog prikaza. Realizam i prateća ideologija pronašli su novu snagu u filmu hollywoodske zvijezde te ponovo bilježimo trijumf potpune identifikacije s prepoznatljivim slikama u BiH svuda prisutnog vizualnog diskursa – jezikom filma dajemo lekcije iz povijesti. Hvalitelji filma poistovjećuju kvalitet filmskog prikaza sa vjerodostojnim prikazom činjenica, „užasno brutalnim” scenama nasilja i silovanja kroz koje je film „pogodio suštinu rata u BiH i pokazao sve bitne detalje  koji su se dešavali u BiH počevši od logora pa do onog najstravičnijeg zločina silovanja“. U Republici Srpskoj je strah od identifikacije sa filmskim slikama koje ne ovjeravaju istinu kakvu o prošlosti zastupa vladajuća politika uzrokovao neprikazivanje filma u kinima. I jedna i druga strana očito su uvjerene da na prošlost i sadašnjost gledaju iz perspektive Boga, svemogućeg dakle i svevidećeg; vjeruju u vlastiti „pristup objektivnoj realnosti onakvoj kakva 'doista jeste'“ (Slavoj Žižek).

Slučaj filma U zemlji krvi i meda je ipak po nečemu specifičan. Novitet je pozicija sa koje se ovjerava (ne)istina prošlosti. Hollywoodska zvijezda dolazi iz srca popularne filmske industrije, tim je identifikacija s filmskim prizorima snažnija da biti ne može. Filmu naklonjeni „kritičari” dokazuju da Jolieva progovara o samo njima dostupnoj istini prošlosti u njezinoj samo njima dostupnoj ekskluzivnosti. Kritičari iz drugog tabora taj ekskluzivitet doživljavaju kao prijetnju vlastitoj naraciji o prošlosti. U takvim okolnostima, svrha filma ne može biti nikakva druga osim „halucinacijskog ispunjenja želje vjerničke publike”, kako kaže B. Buden. Namjesto sučeljavanja s konkretnim problemima uzrokovanim ratom i prinudnim primirjem, ili bar s prošlošću, ostajemo u navijačkom zanosu nacionalističkih klubova. 

Iz intervjua A. Jolie za Glas Amerike razabire se namjera redateljke da filmske prizore ostvari kao stvarnosti vjerne slike. Odgovarajući na pitanje novinarke o vjerodostojnosti scena etničkog čišćenja i prisilnih evakuacija, redateljka objašnjava da je publiku htjela bombardovati činjenicama i da nije željela sakriti ništa, te da misli da film ništa ni ne sakriva. Dok važe koliko je film sakrio a koliko otkrio, navodi da je iz finalne verzije izrezana „scena sa gladnim psom koji jede ljudsku šaku”. U filmu je ipak ostalo dovoljno potresnih i brutalnih scena jer je „govoreći o filmu rekla:  Željela sam da se gledaoci osjećaju neugodno”.

Iako se i kod povlaštenih tumača i kod autorice radi o slijepoj vjeri u moć vizualne reprodukcije stvarnosti, politička namjera je bitno različita. Dok režiserka „želi uputiti apel međunarodnoj zajednici”, naši tumači vjerodostojnost filmske priče koriste da bi utvrdili „politiku straha, odvajanja i obzidavanja” (Linda Hutcheon) koju ovjeravamo u svakoj pripovijesti i, na kraju, cijeloj konstrukciji koju nazivamo stvarnošću. Koristimo svaku priliku da na ultra popularan način dokažemo i pokažemo suverenost vlastite etničke grupe, isključivanjem drugog kao faktora moguće pometnje. A „drugi” je ovdje sve, ama baš sve što nije u funkciji poznate slike kolektiviteta shvaćenog kao primarnog nosioca smisla ljudske egzistencije. Pripovijest Jolieve i njeno objašnjenje ratnih stradanja u BiH svoju popularnost i važnost u domaćoj javnosti mogu zahvaliti pripremljenim ulogama koje će film u toj stvarnosti odigrati. To je izuzetna prilika da već iskušanim kategorijama iznova objašnjavamo svoj pogled na stvarnost i na same sebe. Podebljat ćemo ocrtane granice vlastitog prostora istine, a vizualni prikazi nastali pod zavodljivom redateljskom palicom Angeline Jolie omogućavaju da naš projekat bude popularniji no nikad.

Ali šta kad bošnjački narod dobije do sada najpopularniju potvrdu o vlasništvu istine, i šta kad javnost Republike Srpske odzvoni svoje o nakaradnosti neistinitog filmskog ostvarenja i  dovoljno puta odbije njegovu projekciju?

Smiješi nam se mrtvi kapital. Pošto smo se medenim glasom uljuljkali u vlastito sveznanje, po ko zna koji put poduzimamo ratničko-huškački pohod nedavnoj krvavoj prošlosti. Čini se da godinama očekujemo ulov kakav nam je priskrbila Angelina Jolie svojim filmom, ulov koji znači povratak životu. Međutim, i ovaj pokušaj revitalizacije naše priče protiče u prepričavanju neizmijenjene i unaprijed zaključene priče o prošlosti. Naš mrtvi kapital ostaje mrtav i ravnodušan na individualne želje i želje same autorice da njena interpretacija naše prošlosti urodi plodom, bar nečim novim.