Ogledalce, ogledalce...

Većina autora ratnih filmova svoja djela – skoro bez izuzetka i pomalo paradoksalno – nazivaju antiratnim filmovima. Svaki ratni film (osim propagande od Gebelsa nadalje) prikazuje tragediju i apsurd rata, patnju koju on proizvodi. Stoga, antiratni film. No Fransoa Trifo, proslavljeni francuski režiser i teoretičar filma, pitao se da li je uopšte moguće napraviti antiratni film. Ako je središnja tema filma rat, film neminovno sadrži akciju i gledaoci će htjeli-ne htjeli zauzeti stranu. Tako se desilo i sa zadnjim projektom holivudske zvijezde Anđeline Žoli, njenim režiserskim prvencem U zemlji krvi i meda. Ali budući da mu je tema rat u BiH devedesetih, podjela na dobre i loše momke najmanji mu je problem, prvenstveno zbog toga kakvi smo mi kao gledaoci.

Svaki novi film koji ima ikakve veze s pomenutim ratom može da doživi samo jednu sudbinu: divljačke napade sa svih strana. Još ni kadar nije bio snimljen, a A. Žoli i njena ekipa bili su optuživani da se igraju ljudskim osjećanjima i „još svježim ranama”. Kad je film (ipak) doživio premijeru, napadnut je s druge strane – kao „američka antisrpska propaganda”. Tako je bilo i sa mnogim drugim filmskim ostvarenjima snimanim tokom dosezanja punoljetstva našeg nervoznog mira. Razlika je u tome što je ovaj film imao tu (ne)sreću da ga kreira jedna od najvećih filmskih zvijezda današnjice, Anđelina Žoli, pa je kao takav privukao nezapamćenu pažnju (samo kod nas – ostatak svijeta ima dovoljno svojih problema). Ali prije ovog, javnost su zaintrigirali i mnogi drugi filmovi direktno ili indirektno povezani sa ratom. A taj interes nikako nije bio pozitivne ili bar neutralne prirode. Nijedan od tih filmova nije prošao bez zgražanja jedne ili druge strane. Ponekad i obje. Sasvim je sigurno da su tamo negdje 1997. rane još bile svježe, pa otud i takve reakcije, ali šta je posrijedi 2012., više od 16 godina nakon završetka rata? Jesu li te rane zarasle? Je li u pitanju neka vrsta emocionalne hemofilije? Da li smo mi u stanju da pogledamo, pročitamo, poslušamo bilo šta o Bosni i Hercegovini a da nam pogled nije zamućen i sluh oštećen propagandnim šamarima? Zašto nikad film ne gledamo jednostavno kao film, umjetničku interpretaciju, a ne pokušaj dokazivanja ili izvrtanja istine ili, još gore, proturanja kakve skrivene poruke?

Na pitanje „da li smo u stanju” možemo odgovoriti kao iz topa: ne, nismo. Bar zasada. Jedino ako kakvom alhemijom ne dođemo do kamena mudrosti koji bi nam pomogao da rat u Bosni i Hercegovini predstavimo na civilizovan i racionalan način. I sebi i drugima. U zadnjih šesnaest godina je svaki film čija je tema (ili bar pozadina priče) rat, momentalno bio odbačen zbog ovoga ili onoga. Lepa sela lepo gore? Pomagala vojska RS, genocidan film genocidne tvorevine. Underground? Uh, nemoj mi onoga Nemanje, pritisak mi se diže od njega. Ničija zemlja? Aha, jes, ma nemoj, Hrvat glumi Srbina. Grbavica? A gdje su srpske žrtve silovanja, što i one nisu u filmu? Slično je i sa strancima i njihovim filmovima, jer ni njih nisu zaobišle čari balkanske „filmske kritike”. Britanski režiser Majkl Vinterbotom je čačkao mečku već '97. te snimio Dobrodošli u Sarajevo, sa impresivnom glumačkom postavom. I on je, kao Žolijeva danas, bio odbačen kao stranac koji nema pojma o nama i o našim sukobima. Naravno, ne jednoglasno odbačen: vrzinom kolu nikad kraja.

Svi mi na ovo zdušno pristajemo. Ali suština filma nije da traži apsolutne istine. Film nije ni naučni rad, ni administrativni spis, ni enciklopedija mrtvih, niti instanca za brojenje krvnih zrnaca. Film je umjetničko djelo. Koje bi moglo da „doprinese pomirenju” (da upotrijebim ovu izanđalu frazetinu) ako bismo imali strane koje bi same sebe mogle pogledati u ogledalo i prihvatiti odgovornost za zločine, za stravične i užasavajuće događaje nepojmljive sa ove vremenske distance. Umjesto da bježe u opravdanja kao „bilo je zločina na obje strane” i „a šta s ovim mojima?”. Svi mi tom metaforičnom ogledalu okrećemo leđa i zamišljamo sebe u bitno drugačijem svjetlu, bezrezervno prihvatajući proizvedene istine koje nam serviraju naše elite. Tako je za jedne ovaj film konačna potvrda nečega što se odavno zna, a mila Anđa širi sv(j)et(l)ost istine, dok je za druge izrugivanje (jednoj drugoj) istini i isprazna propaganda. Štaviše, mi iz manjeg entiteta (ili boljeg entiteta – kako Vam drago tj. kako drago Vašem omiljenom TV-dnevniku) toliko smo sigurni u svoj visokokvalitetni proizvod istine da nas uvozni ne zanimaju, i sa gnušanjem ih odbacujemo a da ni ne pogledamo.

Film je tako dobio emotivni predznak, pečat antisrpstva i oreol amerikanštine. Da li je bitno što je gospođica Žoli u stvari napravila film o agoniji kroz koju su prolazile silovane žene? Ma ne, ona je išla na to da popljuje Srbe! Naravno! A znamo i zašto: tim povodom se u medijima pojavila polukomična priča o navodnom ljubavniku Srbinu koji je ostavio Anđelinu, pa se ona, prezrena, sveti cijelom srpstvu. Njenu navodnu hajku na Republiku Srpsku da ne spominjem.

Ni druga strana nije ostala dužna, pošto se kod nas dugovi u trabunjanju uvijek uredno plaćaju. Tako autorski film američke glumice koja priznaje da prije 15 godina nije znala ni gdje li je, ni odakle je, ni kuda, ta Bosna, glatko biva proglašen ni manje ni više nego – dokazom genocida.

A sva se ujdurma dešava oko filma kojeg je jako mali broj ljudi sa ovih prostora pogledao i malo ko je mogao da donese iole ozbiljan sud. Jer kome to uopšte treba – ne dobijaju se, zar, izbori na ozbiljnim sudovima!

Tako nesretni film Anđeline Žoli (po svemu sudeći iskrene i dobrohotne žene, iako možda malo nepromišljene u izboru teme) bućne u lokalnu verziju džakuzija zvanu bosanski lonac, ne sluteći da je namjena lonca čisto prehrambena, nikakav crni wellness. Tako se eto i krčka na tihoj vatrici dok ga zavađene strane bockaju sa svih strana pokušavajući utvrditi nije li se konačno skuhao. Najposlije će ga i prožderati, te od filma neće ostati ništa, samo hrana za (kako se pokazuje) zapravo nezavršeni rat.

To će vjerovatno biti sudbina i nekih narednih filmova, bilo da su prosječna ili remek-djela. Dok se ne desi taj dugi bolni introspektivni pogled u ogledalo, neće se desiti ni film o ovom ratu koji ćemo moći pogledati bez paranoje. Dok se ne okrenemo tom ogledalu, bauljaćemo poput slijepaca sve dok se ne prepoznamo, dok se ne saberemo i ne preispitamo, dok ne batalimo moto „ako nisi s nama, onda si protiv nas”. Do tad se neće pojaviti film kojem će se suditi onako kako to svaki film i zaslužuje: bez cenzure kao mjere predostrožnosti i kovanja u zvijezde bez obzira na kvalitet.