O nemogućnosti umjetnosti u umrtvljenom društvu

Anela Hakalović

 

Sveopća zainteresovanost za film hollywoodske glumice Angeline Jolie, još jedan film koji će ispričati priču o nama – paćenicima ili zvijerima – omogućila je da krug značenja filmske priče dosadašnjih (pretežno domaćih, regionalnih) umjetničkih praksi tematiziranja rata iz devedesetih kao nikad do sada potrese sistem davno uspostavljenih kolektivnih istina. Možda zbog toga što našu priču priča neko ko nije naš i još ima nade/opasnosti da nam vrati život? Naša javnost je sebe osudila na umrtvljenost kada je zaboravila da film nije još jedna historijska interpretacija nego umjetnička invencija koja može poroditi smisao koji ne egzistira na krhotinama postojećeg već između istine i laži otvara treće mjesto – imaginaciju. To treće mjesto bi, paradoksalno, moglo biti život možda i više od onog kojeg danas živimo,. „Film je ljubavna priča”, naglašavala je redateljica, priča koja će „dati glas bosanskim napaćenim ženama”, izjavila je glavna glumica. Zašto ipak ne može biti tako?

Itekako turbulentni prostor javnosti koji od svakog iskazanog glasa stvara hor neartikulisanog vikanja govori nam da idemo naprijed – vremenski i prosvjetiteljski, i da smo uvijek u tranziciji i prekoračivanju u novo tkivo društvenog života. Međutim, da li je to vikanje i množenje glasova bujanje života ili metastaza opasne bolesti? Film o balkanskoj krvi i medu, koji već svojim nazivom poziva na život, mogao bi biti pjev koji će nadglasati hor neartikulisanog vikanja. Ali o jednoj ovakvoj mogućnosti bi se moglo govoriti samo u glagolskom perfektu. Buka umrtvljujućih glasova onemogućava začeće života koji se, baš kao ni umjetnost, ne da ukalupiti onako kako bi to odgovaralo našim tumačenjima prošlosti. Metastaze površnog populizma u tijelu naše javnosti, hranjene životom zarobljenim u vremenskom i značenjskom vakumu devedesetih, daju nam privid govorenja o egzistencijalno nam bitnim stvarima dok zapravo u perfekt stavljamo – život. Čini se da samo gomilamo bolesno tkivo hitajući ka trenutku – ne smrti – nego umrtvljenosti.

Upravo umrtvljenje dozvoljava da se film, još uvijek neviđen, interpretira kao historijski narativ i da njegov uspjeh zavisi ne od umjetničke inovacije nego od autentičnosti priče i njene usklađenosti sa zvaničnim pričama još uvijek nedovršenih historiografija. O autentičnosti se sudi  po slovu zakona, prava, broja, ispaljenih metaka, dok život i umjetnost ostaju izvan mogućnosti transkribovanja životnog u umjetničko, i nadalje u opet nešto novo – još životnije. Postoji neki sistem/mašina koji svaku priču života ispiše slovima nebitnosti, umrtvljenosti; pretvarajući onu životnu krv u nečasnu, ubilačku.

Današnje pričanje ljubavne ratne priče iz devedesetih godina na području Balkana nije moguće budući da ni život više nije moguć, ili bar njegovo očitovanje u tijelu umrtvljenog kolektiva. Život je ostao negdje tamo u ratu, možda u previše prosute krvi i previše autentičnog života izazvanog pobunom nasilnih zakona, slova, imena... Tada je život bio moguć – nemoguće je bilo upisati slovo zakona u krv koja teče. Tada je sigurno i ljubav bila moguća. I umjetnost. Savez životnog i literarnog, kao i njihova sličnost, proističu iz njihovog stvaranja novog i onog što tek treba biti izrečeno – dijete se rađa pa tek onda imenuje (ili bi bar tako trebalo biti, jer sudeći po primjerima iz svakodnevnice, i invenciji tek rođenog života smo doskočili – tehnologijom mu mapiramo prošlost, stereotipima budućnost). Umjetnost se ne stvara po receptu i ne može biti naša ili njihova. U našoj javnosti imenovanje dolazi prije života, učitavanje prije umjetničkog značenja. U prostoru prepunom već izrečenih opisa, imenovanja, svrstavanja – da li je moguće išta novo?

Potreba za autentičnim umjetničkim pričama se pojavljuje u dvostrukom smislu; kao strah i žalovanje za proživljenim životom koji je ostao zaglavljen u devedesetim. Živimo u interpretacijama, u trulom mesu i kostima. U zemlji krvi i meda se pojavljuje kao film koji nam želi ubrizgati život. Zbog toga smo preplašeni, bijesni, radosni, zadovoljni. Nije li to jednima prilika da ponovo iskuse životnu ekstazu istovremeno od drugoga iznuđujući priznanje o svom postojanju, a drugima strah da će očitovanje životnoga poremetiti postojeći poredak?

Sve dok živimo u društvenoj stvarnosti koja svoj legitimitet crpi iz ugašenog života, perioda koji nam je sad već i predugo za leđima a ipak uvijek tačno ispred nosa, očekivat ćemo autentičnu umjetnost i autentičan život – jer ne živimo više u njima. U stvarnosti izlapjeloj od suvišnih čitanja, koja su gotovo uvijek učitavanja, teško da išta može donijeti novi glas. Sve dok pretpostavljamo a ne dozvoljavamo nove priče i značenja – krv i med mogu biti tek ostaci nekadašnjeg života. Metaforički potencijal umjetnosti, filma i onoga što sam naziv filma poručuje, iscrpljujemo tražeći svoju sliku u njima. Bez obzira na to da li je film dobar ili loš, mi ćemo na kraju saznati samo da li je naš ili njihov, a ta priča je puno više naša od bilo kojeg filma. 

 

Share/Save

Komentari

Submitted by Pijanist12 on 30 Ožujak, 2012 - 14:48.

Autorice Hakalović, kada već pišete za jedan ugledan portal, potrudite se, prije nego pošaljete tekst (Vi, ili ko god uređuje ovaj sajt), barem jednom pročitati članak prije nego ga objavite. Dva puta ste isti pasus napisali u tekstu?! Inače, tekst je prepun općih mjesta, floskula, ponavljanja istih fraza koje niti nude, a niti imaju jasnu poruku. Pišete o tome kako se film treba samo interpretirati kao umjetnost, fikcija, a potom govorite o nekom životu koji nam pokušava ubrizgati (pri tome uopšte ne obrazlažete niti argumentirate kako i na koji način to film (kao fikcija, dakle ne kao stvarni život) to čini?! Na koji život Vi to mislite? I kako bi, zaboga, jedan film koji upravo govori o prošolosti, i to ratnoj - mogao ostati bez osvrta na tu istu prošlost? Osim toga, ako već insistirate da se nešto interpretira, bez učitavanja, zašto nam niste analizirali sami film? Uvjeravam Vas Hakalovićeva da taj film itekako bh. prošlost slika crno-bijelom tehnikom: jedni su ružni, prljavi zli, a drugi dobri. itd. itd. Pozdrav!

Submitted by urednik on 7 Travanj, 2012 - 23:24.

U ime redakcije zahvaljujem se uvaženom čitaocu na obavještenju o uočenom tehničkom problemu. Kako je i uobičajeno, u impressumu se nalaze informacije o tome ko uređuje časopis. S poštovanjem, S. Nedimović

Submitted by anelah on 8 Travanj, 2012 - 19:27.

Poštovani, ''pijanist12'' hvala na komentaru. Urednica je već odgovorila na problem sa ponavljanjem pasusa i to je svakako posljedica slučajne greške. Ipak, hvala u svakom slučaju na skretanju pažnje na problem.

Kada je riječ o ''općim mjestima'' u tekstu - voljela bih da navedete koja su to opća mjesta. ''Film se treba interpretirati kao umjetnost'' - nisam sigurna da pišem o tome. Mislim da u svom čitanju ovog teksta ispuštate iz vida da tekst nastoji da interpretira postojeće interpretacije više nego sam film. Osim toga, problematizira se činjenica da je film interpretiran i prije samog gledanja i to je tema teksta, a ne analiza samog filma i u tom smislu ne bih odgovarala na vaše tvrdnje o tome da film ''U zemlji krvi i meda'' slika bh. prošlost crno-bijelom tehnikom. ''Kako film koji govori o prošlosti može ostati bez osvrta na samu prošlost?'' Pitanje je kako se film osvrće na prošlost i kako se može osvrnuti bilo koji film na tu prošlost u postojećem bh. društvu s obzirom na postojeće politike koje posjeduju neprikosnovenu vlast u proizvodnji interpretacija i značenja?

Na ostala pitanja neću pokušati da odgovorim jer izlaze izvan okvira onoga što u tekstu piše. U svakom slučaju, drago mi je da ste pročitali tekst i zahvaljujem na komentaru. S druge strane, voljela bih da ste problematizirali samu temu teksta i ponudili vaše mišljenje o tome (o mogućnosti umjetnosti = života u našem umrtvljenom društvu)ili ukazali zašto je pogrešna postavka teksta. Ovako mi se čini da u suštini govorimo o različitim stvarima što onemogućava bilo kakvu mogućnost diskusije.
Pozdrav,
Anela H.

Submitted by pijanist12_ on 25 Travanj, 2012 - 19:55.

@ Hakalović,

Vaš sam tekst slučajno izguglao, tako da nisam znao da problematizira interpretacije prije gledanja filma. No, evo sada sam ponvo pročitao Vaš članak pa mi nije baš jasnovidno da se bavite tim "prijevremenim" interpretacijama? Mislim da ništa od toga nije potkrijepljeno primjerima.

Ono što Vi činite je da pokušavate (doduše akademski specijaliziranim diskursom) postaviti jednu banalnu tezu koja polemizira s najviše općih mjesta koje sam iščitao u okviru regionalnog medijskom prostora. Prevedena na simplificiraniji jezik, opća mjesta otprilike jesu ova: politika je zašla u sve pore našeg društva; literatura treba pisati o "novim" stvarima, da li u našem podijeljenom društvu ima "lijepe" umjetnosti?itdsl.

Mene najviše zanima ova zadnja. S obzirom da niste obrazložili šta za Vas znači umjetnost? Kako bi ona trebala "izgledati"? Ne čini li Vam se da tvrdite kako u ostalim dijelovima svijeta umjetnost nema dodira sa prošlošću? Boljerečeno - da li mislite da bi umjetnost trebala biti svedena na čisti "larpurlartizam", ili bi ipak trebala biti angažirana, etički nastrojena? Pa, ako mislite - trebali ste sve te stvari malo bolje precizirati, ovako je Vaš tekst obična skica i krik u obliku patosa. Odaslano je davno da se umjetnost ne bi trebala dijeliti na "našu" i njihovu", već na neku sasvim drugu. Na koju ste Vi tačno mislili - nažalost, niste pojasnili u svom tekstu. (ili sam ja previše glup da to vidim/pročitam u napisanom)?

Što se tiče diskusije, nisam je onemugćio ja - nego upravo uređivačka politika portala: paradoksalnom potražnjom za istinom (ili imaginacijom, kako god) upravo onom "igrom" kojom se poslužila medijska propaganda: pisati o nečemu neviđenom, analizirati "prijevremene" interpretacije bez predloška/predložaka iste. itdsl.

Možda sam ja odista u krivu, ali ne mislim da se do istine ili "humanističke" pobjede dolazi tako što ćemo se služiti istim sredstvima kao i neprijatelj. Ipak kažem, možda sam u krivu. Ništa lično.

Pozrav!

Submitted by anelah on 30 Travanj, 2012 - 00:49.

Hvala na iscrpnom objašnjenju.

Ključna postavka teksta: umjetnost koja se na neki način može izjednačiti sa životom (jer bi trebala uvijek biti nešto ''novo'' i nesvodivo na sistem prostih obrazaca i formula) nije moguća u našem društvu. Ne znam da li sam možda u tekstu nedovoljno naglasila, ali nigdje se ne promovira ideja o onome za što vi kažete da je ''lijepa umjetnost'' (u vašoj interpretaciji neka vrsta larpurlartizma). Govori se o umjetnosti uopće, o poiesisu u aristotelovskom smislu koji ima tvoračku snagu. Sad cu malo zvučati kao da propovjedam, ali umjetnost bi trebala samo biti umjetnost i ne imati intencije da zauzme status historiografskog narativa. Eh sad, do koga je to, do same umjetnosti, historiografije ili možda nas? Meni se čini da je riječ o nama i zbog toga sam mogla ili dala sebi za pravo da napišem jedan ovakav tekst i to prije gledanja samog filma. Tekst nije o filmu, nego o nama kao nekoj vrsti totalitarne interpretativne zajednice.

Da li umjetnost treba biti etički angažovana? Ne mislim da treba biti etički angažovana na način da se ''prikloni'' određenoj ideji i zastupa je. Tu već etika uzima prevagu nad estetikom, a vjerujem da estetika sama može proizvesti etiku bez toga da umjetničko djelo preuzme ulogu zastupništva. Ipak, to je već neka druga tema i izlazi iz ovih okvira. Upravo zbog ovakve uloge umjetnost može nadići podjelu naša/njihova. Ponovo se vraćam na paralelu život = umjetnost... iz njhove preobilnosti (umjetničke višesmislenosti) nemoguća je ova vrsta svodivosti.
Možda sam ja prenaivna, možda ovo jesu opšta mjesta, a možda nam je potrebno vratiti se na opšta mjesta. Ako smo suviše zastranili, otišli u nekim pogrešnim smjerovima (a jesmo zaista), onda je možda potrebno vratiti se osnovama, a jedna od njih je i šta bi to umjetnost trebala biti.

Nadam se da sam uspjela odgovoriti na vaša pitanja.

LP,

Anela H.