Il’ je smeće il’ je bankrot, il’ cenzuru sitno piše?

O političnosti filmske umjetnosti dalo bi se raspravljati – je li svaki film neminovno političan? Koliko je do filma, a koliko do okolnosti recepcije? Kako god da je bio zamišljen, film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda, najavljen kao ljubavna priča u tada zaraćenoj Bosni i Hercegovini, političan je postao ponajviše zahvaljujući društvenom kontekstu i političkoj situaciji.

No bioskopskoj publici u Republici Srpskoj uskraćeno je pravo da donese sopstveni sud o filmu. Kako to već kod nas biva, po sistemu i autokratski vuk sit i demokratski janjci na broju, zvanične odluke o cenzuri ovoga filma u RS nema, ali se film ne prikazuje. Mediji su nas izvijestili da sve konce u rukama drži izvjesni Vladimir Ljevar, direktor i vlasnik multipleksa Palas, jedinog kina u Banjoj Luci i zvanični distributer u čitavom entitetu. Nažalost, ova je praksa uskraćivanja filmova već poznata. Grbavica Jasmile Žbanić nije smatrana „umjetničkim djelom” – zbog komentara režiserke, kako se objašnjavalo. Tada je Vladimir Ljevar, isti direktor i vlasnik istog multipleksa Palas, istog jedinog kina u Banjoj Luci i isti zvanični distributer u čitavom entitetu, bio manje autoritaran: uz pomoć porotnika, nakon projekcije zatvorene za javnost, procijenio je da film nije podoban za javnost RS. Ovoga puta, međutim, zaštitniku javnosti Ljevaru nije trebao nikakav sud časnih starina. Film je okarakterisao kao „smeće”, a onda se pozvao na svoje pravo poslovnog čovjeka da ga ne prikaže  zbog pretpostavljene neprofitabilnosti.

Na prvi pogled bi se reklo da su Ljevarovi razlozi edukativne prirode. Ne želi čovjek, kao edukator i altruista, svojoj publici prikazivati filmove lošeg kvaliteta. Bilo bi to možda i uvjerljivo da u jedinom banjalučkom bioskopu prethodne godine nije bilo filmova u najmanju ruku upitne umjetničke vrijednosti. Primjera radi, 'tinejdžerska komedija' Zduhač – znači avantura koji je, po riječima filmskog kritičara, „zahvatio [...] od svega po malo, dok ni u čemu nije ostao do kraja, pa smo tako dobili, gurmanskim rječnikom da se izrazim, srpski lonac bez mirisa i ukusa”. (Davor Pavlović na http://www.serbian-metal.org).

S druge strane, činjenica da Ljevar kao privatnik razmišlja o profitabilnosti poslovnih odluka djeluje sasvim razumljivo. No i tu ima mjesta skepsi. Kako interesovanje za prijedorsko ilegalno prikazivanje filma (uz blagoslov režiserke) nikako nije zanemarljivo, nezainteresovanost publike i eventualni gubitak profita djeluju poprilično klimavo kao argumenti za neprikazivanje. Ali čak i da ih prihvatimo, pitanje je smije li privatni interes nadjačati javni. Država, koju u ovom slučaju predstavlja entitetski vrh, ima odgovornost prema javnosti i društvu, a ipak prećutno dopušta da jedan preduzetnik po vlastitom nahođenju ućutka političku javnu raspravu o filmu (bio on politički ili ne, političan ili ne) koji je postao dio naše političke zbilje. Možemo se naivno upitati da li to država nije prepoznala politički aspekt ovog filma – ili možemo preskočiti naivnu fazu i upitati se da li je moguće da se politički aspekt ovog filma ne slaže s interesima države i političke elite.

Sve izgleda još sumnjivije u svjetlu dosadašnje prakse predstavnika vlasti da politizuju cijelu društvenu sferu. Prisjetimo se samo afere u Nogometnom/Fudbalskom savezu BiH oko izbora tročlanog predsjedništva ili jednog predsjednika i uvođenja Komisije za normalizaciju. Tada se digla kuka svih tzv. političkih struktura i motika svih medija. Da li zbog toga što je fudbal važniji od filma ili ne, tek – ovog puta su vlasti RS, kako se tvrdi, oprale ruke od politike i političku odluku o političkom pitanju, sasvim protivno većini shvatanja uloge i prirode države, prebacile na pojedince i društvo.

I tako, dok se u drugom bh. entitetu film uveliko politizuje i eksploatiše kao apsolutno nepobitan dokaz prošlosti, vrh Republike Srpske ovom naprasnom depolitizacijom struktura vlasti prebacuje lopticu društvu i pokojem pojedincu. Istovremeno je, uz pomoć dnevne publicistike i masovnih medija, umjetnička namjera režiserke politizovana i spinovana u zavjeru protiv države, čime je automatski spriječeno bilo kakvo opravdano interesovanje javnosti za ovaj film. Iz tog razloga mladi Prijedorčani okupljeni oko poduhvata ilegalne projekcije filma i smatraju da akt jednog monopoliste nije ništa drugo nego cenzura, samo drugačije upakovana. Pri tome vlast uspijeva da se predstavi neutralnom i apolitičnom, jer ništa nisu ni morali uraditi da bi postigli željeni efekat, a uz to kao egzemplarni dokaz svoje demokratičnosti imaju i vlastito suzdržavanje od ometanja projekcije u Prijedoru.

Tako je još jedna zamršena ali za javnu raspravu potencijalno obećavajuća tema protumačena kao provokacija koju treba kategorički odbaciti ili se o nju, u najboljem slučaju, oglušiti. Sve dok vlast i monopolisti igraju na kartu „to nikoga ne zanima”, čak i ako imaju razloga da vjeruju kako njihovu politiku podržava većina, na pragu smo možda ne totalitarizma, ali svakako vrlo falične demokratije koju od autoritarizma ne dijeli mnogo. U situaciji ugušene slobode rasuđivanja, u krajnjoj liniji, stvara se javnost kojoj jednog dana neće ni trebati cenzura. 

Film autorice kojoj novinari istovremeno broje kilograme, djecu i tetovaže, samo je jedan od milion podsjetnika na našu svakodnevnicu dnevno-političkog ping-ponga u kojoj odgovornost igra ulogu loptice. Ali i na našu tradiciju izbjegavanja neprijatnih i neizbježnih pitanja koja se ne tumače kao politički izazov koji zaslužuje politički odgovor.