Društvo s hipsterskim naočalama

Zamijetivši,  u posljednje vrijeme, najezdu sa zapada uvezenih, popularnih ‘odmetničko-pobunjeničkih’ subkultura na našim prostorima, upitah se kad i kako li smo dosegli taj nivo opšteg prosperiteta da si možemo priuštiti da stvarnu pobunu zamijenimo simuliranom. Jedan od najočitijih primjera simulirane pobune, zapravo alegorija  našeg malog nepobunjeničkog društva, je u novije vrijeme veoma aktuelna hipsterska subkultura. Pri tome valja imati u vidu da je „subkultura obično prije varijacija dominantne kulture negoli njeno odbacivanje”. Hipsteri se najlakše prepoznaju po ogromnim „dioptrijskim” naočalama tamnog okvira u kojem su obična stakla. Nameće se pitanje: kakvo je društvo koje pristaje da nosi dioptrijske naočale bez dioptrije? Takve pomodarski ‘pobunjeničke’ individue ili skupine simboliziraju prividni otpor, maskirane proteste koji nam pružaju iluziju da se bunimo, dok zapravo sve prihvatamo kao datost. Pomenutim naočalama trenutno nije mjesto ni na licima omladine zemalja poput Grčke i Španije, u kojima postoje prodavnice H&M (robna marka koja ih ponajviše prodaje), a još manje omladini zemalja čije tržište jedna takva firma ni u narednoj deceniji neće osjećati kao sigurno poslovno okruženje.

Uzimajući kao polazište postavku Edwarda Thompsona o pobuni naroda kao sredstvu podsjećanja vlasti na njihove dužnosti, postavljam pitanje: imamo li mi, kao društvo u kojem se također, u posljednje vrijeme,  rasprostranila hipsterska i druge ‘pobunjene’ subkulture, na šta podsjetiti našu vlast ili trebamo ostati ‘kul’? Odakle potiče stabilna ‘kultura’ trpljenja i prihvatanja svakodnevnog terora, djela naše troglave vlastoljubive aždahe, u našem neprestano nezadovoljnom društvu?

David Underdown opisuje 17. stoljeće kao vrijeme pobunjeništva na svom vrhuncu, to objašnjavajući kao logičnu posljedicu izrazitih problema ekonomske i religiozne prirode tog vremena, te neprijateljsko i pobunjeničko raspoloženje naroda (primjerice Engleske, Francuske i Holandije) naziva samorazumljivim. Zanemarivši na tren epohalni i historijski jaz između ovih društava i naših, te odlučivši da je pobunjeničko raspoloženje uslijed nepovoljnih ekonomskih prilika samorazumljivo bilo kada i bilo gdje, ne mogu a da se ne upitam da li je na našim prostorima ekonomski i ideološki sve u savršenom redu, pa možemo da glumimo pobune, a da se ne bunimo.

Trpljenje kao način života

S trpljenjem se svakodnevno susrećemo u najtrivijalnijim situacijama, kao i u onim najozbiljnijim. Kada se govori o pobunama i pokretačkom aktivizmu  na ovim prostorima, nerijetko se kao reprezentativne pominju studentske pobune i protesti iz ne tako davne '68. godine. Četrdeset godina nakon „eksplozije utopijske energije”, kako neki opisuju '68. godinu, studentima se pred kraj godine umeću „ispiti koji nedostaju”, a za koje kao apsolventi saznaju da su bili višak, i da se, kao takvi, brišu. Nakon toga, u narednom ciklusu studentima ponovo nedostaje izborni predmet, koji se nanovo „umeće” i mora polagati „odjednom”, ali se oni poništeni ne mogu uvažiti jer „nije dozvoljeno” da se miješaju ciklusi. Planom i programom predviđaju se izborni predmeti sa drugih odsjeka, predmeti koji nose 3 ECTS boda. Ali fakultetska lista predmeta nudi samo one koji nose 4 ili 5 ECTS bodova. Pri tome ova lista biva oformljena na kraju školske godine, kada su ispiti već trebali biti položeni! Na rasporedu predavanja, na oglasnoj ploči odsjeka, cijele godine stoji, primjerice, jedan predmet koji studenti, vjerujući rasporedu, uredno slušaju i polože, da bi na kraju godine u studentskoj službi imali problem sa ovjerom ispita i upisom naredne godine zato što je administraciji te službe pomenuti odsjek dostavio drugačiji program. Slijede pisane molbe studenata, čekanje na mjesto u dnevnom redu sjednica preopterećenih „bitnijim” studentskim pitanjima za koje oni sami ni ne znaju. Studentima se naplaćuje pet zahtijeva za potvrde, iako bi ono što zaokružuju na različitim papirima, lako mogli i na jednom. Uz sve to studiraju sa gotovo nepostojećom mogućnošću zaposlenja. Ali studentskih pobuna nema.

A trpi se i kada se čini da se više nikako ne može trpjeti. Tako prosvjetni radnici rade za platu kojom ne mogu pokriti ni osnovne životne troškove (a i takva se dalje smanjuje), nerijetko poniženi prinuđivanjem da posao sačuvaju tako što poklanjaju prolazne ocjene djeci direktorovih prijatelja. Ali najveća pobuna prosvjetnih radnika u Kantonu Sarajevo bila je jednosatni štrajk upozorenja: sjedenje u zbornici. Nešto ozbiljnijeg protesta bilo je u HNK-u, no ni to nije dovelo do bitnih promjena. 

Povodeći se riječima Davida Underdowna, rekla bih da takvo što nije samorazumljivo.

Ako unutar dva sloja obrazovanog aktivnog stanovništva neodgovorna politička vlast ne nailazi na gotovo nikakav otpor, može se ustvrditi da je situacija stabilno zabrinjavajuća. Da li je riječ o leksilijumski uljuljanoj zajednici ili ideološkim aparatima onemogućenom osvještenju koje bi vodilo pokretanju?

Ideološki aparati

Koliko god je u društvima mlađahne demokratije, slabe privrede i labilnih institucija vladavine prava nezahvalno tragati za razlozima odsustva pobune koristeći analitički instrumentarij prilagođen tzv. konsolidovanim demokratijama, u oba slučaja su primjenjivi izvjesni ideološki aparati pomoću kojih se neprimjetno slabi pobunjenički duh.

Tako su modernim društvima ponuđene subkulture, kao jedan od načina gušenja pobuna prije njihovog začetka, ventiliranjem nagomilanog nezadovoljstva i poriva za djelovanjem; ali takvo što ne bi smio biti slučaj u društvima kao što je naše. Jer, iako možda iz mnogih razloga naša omladina nije u jednakoj poziciji za pokretanje pobune kao npr. španjolska, jednako je ne bi trebala mijenjati ni simulacijom pobune, potiskujući prisustvo obilja negativnosti i nemogućnosti. Bez obzira na otežavajuće okolnosti, stupanj nezadovoljstva bi kad-tad narastao do stadija u kojem se dešavaju promjene, ali pod uslovom da si ne dozvolimo previše ispusnih ventila. Iako bi se djelovanje subkultura moglo činiti zanemarljivim i marginalnim u odnosu na „stvarne” probleme, bitno je napomenuti da, uz niz drugih, sličnih, upravo takvi naizgled neproblematični 'ventili' zatiru pobunu snažnije od bilo kojeg vodenog topa kada je pobuna već na djelu.

Drugi način je ispovijedanje o kojem u „Historiji seksualnosti” Foucault govori kao o vidu društvene kontrole. Foucault analizira govor o seksualnosti koji je u modernim društvima zamijenio samu seksualnost. Da li je na isti način govor o pobuni zamijenio samu pobunu? Društvo 'totalitarno organizirane demokracije' pobrinulo se da nam na svakom ćošku ponudi mogućnost ispovijedanja i pražnjenja akumuliranog bijesa, racionalizirajući ga. Pisanje dnevnika koje pominje Foucault preraslo je u rasprostranjenu, sada javnu, metodu. Dnevnici se pišu i daju na čitanje javno, elektronski, na mreži. Blogovi, društvene mreže, forumi – sve je prisutno i lako dostupno u službi omogućavanja prividne pobune i ispoljavanja nezadovoljstva. Svako ima pravo da se pobuni u imaginarnom prostoru, zadovoljavajući se prividom svog aktivizma. Najrasprostranjenija društvena mreža na Internetu, Facebook, omogućava nam svakodnevno pisanje statusa kojima izražavamo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo bilo čime, a veoma često političkom i društvenom situacijom u svom okruženju. Pored naše lične „pobune” omogućeno nam je da učestvujemo i podržavamo pobune drugih „lajkujući” njihov pobunjenički status kao akt pobune ili pak „šerujući” fotografije pobuna. Nije slučajno da pomenute moderne subkulture (npr. hipsterska) prostor za svoj izričaj nalaze ponajprije na društvenim mrežama.

Bijeg u nasilje

I dok jedna grupa praktikuje objavljivanje revolucionarnih i pokretačkih pjesama, druga posjećivanje klubova sa muzikom koja 'oslobađa' sav bijes kroz razbijanje čaša, ponekad i tuču, a treća se krije iza lažnih dioptrijskih naočala, naše nagomilano nezadovoljstvo zasigurno neće omesti samozadovoljnu vlast „nasiljem potencijalno subverzivnih pokreta”. Rezultirat će samo prostim nasiljem, nasiljem jednih protiv drugih – vječitim ritualom; ili potpunom apatijom. Zaista, u strahu od gubitka posla u državi u kojoj su šanse za novi posao gotove jednake šansama za dobitak na lutriji, nije jednostavno podići protestujući prst, ali bi i u takvoj situaciji neki ipak pristali da četvrtinu plate odvoje na kaznu za narušavanje javnog reda i mira koje veoma često nije odraz urođenog bjesnila i kriminaliteta, nego upravo nagomilanog nezadovoljstva i nemoći. Dokle god nastavimo živjeti u strahu, pravdavajući se  bespomoćnošću i ništa ne rizikujući, moć krivaca za ovakvog stanje beskrajno će rasti i učvršćivati se. Dokle god se uvijek i jednostavno može naći „neko ko će raditi i za manje”, plate se neće povećavati i održavat će se status quo. Potrebno je prepoznati  trenutak u kojem je „opšte dobro” nužno pretpostaviti „ličnom dobru” kako bismo se vratili samoj mogućnosti ličnog dobra. Ono, trenutno, za većinu naše zajednice ne postoji.

Istina, društvo poput našeg, u kojem studentskim udruženjima vladaju profesori i više intelektualne instance, pretvarajući ih u pozicije s kojih djeluju u korist svoje struje i u kojem predstavnici sindikata prosvjetnih radnika surađuju sa svojim izrabljivačima (za par stotina maraka više mjesečno, nauštrb opće koristi) nije najbolja baza za ispliv organizirane pobune, ali bi zasigurno trebalo biti pokretački izvor, izvor kulminacije nagomilanog nezadovoljstva i želje za promjenom.

„Ideja dostupnih alternativa isparava u krajnje utopijsku dimenziju u kojoj nalazi svoje mjesto, jer je slobodno društvo doista neopisivo i nerealistično različito od postojećih društava.’’ (Herbert Marcuse)